Komu treba SDP?
Komu treba takva socijalnodemokratska stranka? Nikomu tko se ne solidarizira s čudovišnim zločinima Josipa Broza Tita, njegove Komunističke partije Jugoslavije, njezinih partizana i njihove Ozne, Udbe i Knoja
Cijela se nacija, otkad je Zoran Milanović najavio svoj odlazak u Povijest, prži na pitanju: Tko će biti novi predsjednik Socijal(no)demokratske partije Hrvatske iliti SDP-a?
Tu tvrdnju ne treba shvatiti ni doslovce ni metaforično. Nego kako? Kao točan opis onoga što se vidi s vidikovca javnih priopćivala u Hrvatskoj. Odanle nas posve ozbiljno uvjeravaju da je i „lijevi“ i „desni“ naš svijet podjednako u šoku jer ih sve zajedno drži spasonosna misao da je zdrava i jaka Partija hrvatski strateški interes. Zbog toga je, javljaju, cijelu naciju poklopila neviđena briga za budućnost SDP-a. Dokazuju to brojna očitovanja znamenitih Hrvata koji Partiji besplatno dijele mudre savjete kako da preživi rujansku izbornu katastrofu.
Meni je to smiješno. Podjednako mi je smiješno to što Partija i danas drži da može upravljati nacionalnim usudom i to što liberalnodemokratski „inženjeri duša“ u tako sitnoj stvari tako grubo griješe. Odakle im ta apodiktična općenitost? Zar su za opstanak i budućnost Partije zabrinuti partijaši koji su u subotu zanemarili biranje svoga predsjednika? A tako je postupilo više od polovice ukupnoga broja članova Partije. Osim toga izričaj „cijela nacija“ uključuje i moju člankopisačku neznatnost, a ja, kao i uvijek kada je riječ o Partiji, vrlo vedro gledam u budućnost.
Za mjesto predsjednika SDP-a natjecalo se sedam kandidata i kandidatkinja: Davor Bernardić, Ranko Ostojić, Tonino Picula, Orsat Miljenić, Gordana Sobol, Vesna Škulić i Karolina Leaković. Svih sedmero (bez)idejno i programski slično jedno drugomu kao „sedam sekretara SKOJ-a“. Razlikovahu se samo po spolu i obličju. Nitko nije dobio natpolovičnu većinu glasova, pa će u sljedeću subotu na izborni megdan ponovno izaći samo dva najjača druga – Davor Bernardić i Ranko Ostojić. Ne dogodi li se nekakva „drugarska ujdurma“, pobijedit će Bernardić. Ali ako pobijedi i Ostojić, u Partiji ne će biti ni razdora, a kamoli raskola. Bernardić će i Ostojićevu pobjedu s pravom smatrati svojom. Kako to? Jednostavno. Svi su se kandidati i kandidatkinje u predizbornoj kampanji ne samo snošljivo, nego upravo milo, prav za prav: kak angeli – međusobno programski sučeljavali. I nisu se razišli ni u jednom pitanju. Zašto bi se, dakle, razišli nakon izbora?