Treba voljeti i to bez ostatka
Emil Bobanović Ćolić (Kuna na Pelješcu, 1926.) pučku školu završio u Kuni, a gimnaziju u Krku. Školu primijenjene umjetnosti u klasi prof. Ante Kaštelančića završava u Splitu. Diplomirao je slikarstvo kod prof. Mladena Veže i književnost kod Marina Franičevića na Višoj pedagoškoj školi u Zagrebu. Izlagao je samostalno na više od 30 mjesta u Hrvatskoj, Italiji, Njemačkoj, Poljskoj, SSSR-u, Francuskoj, Južnoafričkoj Republici, Bugarskoj i Austriji. Imao je više od 200 skupnih nastupa. Na svjetskoj izložbi Biennale internazionale dell’arte contemporanea u Firenci 2001. dobitnik je nagrade i diplome u selekciji skulptura. Dobitnik je još brojnih nagrada i priznanja. O Bobanoviću su pisali: Branka Arh, Juraj Baldani, Milan Bešlić, Igor Brešan, Ivica Luetić, Vladimir Buzančić, Gorka Ostojić-Cvajner, Ljubica Dujmović, Vanda Ekl, akademici Cvito i Igor Fisković, Andro Filipić, Antun Karaman, akademik Tonko Maroević, Jasna Rodin, Sonja Seferović, don Branko Sbutega, Milan Zinaić i strani kritičari. Član je HDLU Rijeke i Zagreba te A.I.A.M. Rim. Živi i radi na relaciji Kuna, Trstenik na Pelješcu, Zagreb, Labin i Monza (Italija)
Emil Bobanović Ćolić, slikarski doajen s međunarodnim ugledom, 15. listopada 2014. pokraj Slanoga, doživio je sa suprugom Ljiljanom tešku prometnu nesreću te se njegovo ime preselilo na stranice crnih kronika…
Dva mjeseca neizvjesnosti rezultirat će pobjedom života zahvaljujući stručnosti liječnika u dubrovačkoj bolnici te se vratio i umjetničkom radu. S 90-godišnjim slikarom iz Kune razgovarali smo povodom recentne izložbe „Svatko na svojoj strani“ u Sveučilišnoj galeriji „Vasko Lipovac“ u Splitu
Recite nam nešto o Vašim slikarskim početcima?
– Dijete sam. Bojim se kostura, lubanje na ormaru, kako da gledam slike kojih su puni zidovi. Biblioteka nedostupna, uputa nikakva – gledaj i padaj pod teretom. Sve je počinjalo drvenim bojicama i vještinom učiteljice koja ima šezdeset učenika u šest razreda. Početci jadni, volja neizmjerna.
Koliko ste zadovoljni danas, kad je umjetnost kao i sam život površan i ubrzan i što slikarstvo danas znači za Vas?
– Danas sam zadovoljan. Imam boje i platna i literature. Umjetnost može drumom a ja šumom. Lijepo je što je ubrzana, nema zamora ni dosade. Kažu, što umjetnik potpiše sve je umjetnost, premda je slikarstvo uvijek ostala zvijezda vodilja. Nekima nikad nije značila ništa. Pa tako je bilo uvijek i tako će biti. Ne treba zato plakati.
Kako bi opisali svoje slikarstvo?
– Mislim da sam u gornjem odgovoru rekao dosta. Ja sam onaj koji se „prošetao“ kroz mnoge faze u slikarstvu, a u šezdeset pet godina rada imao sam i vremena. U početku od akademskog pristupa, pa do apstrakcije. Uvijek polazim od motiva i onoga nečega, a to je, posebno, nakon teške prometne nesreće u kojoj sam samo zahvaljujući dragom Bogu ostao u životu, te iz moje tvrdoglavosti, nastavio slikati.
Gdje nalazite inspiraciju – nadahnuće?
– Inspiraciju i nadahnuće nalazim u prirodi. Ona je neizmjerno mjesto za okupljanje.
Kakav utjecaj na Vas ima more?
– Uh more! „Nikad šumetina šuma veću ljepotu što ti gordo sja i dugo duga jeku tvoga šuma u večernje ću sate slušat ja.“ Ja sam čini mi se luđi od autora ove rečenice, ali ništa mi ne smeta da uživam u ljepoti te stihije. Ne možeš ti pobjeći toj veličini. Slikam ga u svakom njegovu raspoloženju. Jadni su oni koji ostaju u njegovim njedrima, bez križa i bez spomenika.