Roman o poosobljenoj partijnosti
Ivan Aralica: Anastazija (Oluje u tihom ozračju), Školska knjiga, Zagreb, 2016.
Ako prihvatimo da dosjetka kako je roman štivo s više od osamdeset tisuća riječi ima i stanovitu praktičnu primjenljivost, onda je novi roman Ivana Aralice sa svojih pedesetak tisuća riječi opsegom relativno skromno djelo, negdje u onom, točno neodređenom, žanrovskom prostoru između duže pripovijesti i kraćeg romana. Širina epskog zahvata u ovom romanu ustupa mjesto produbljenoj analizi jednog odnosa koji se nameće kao središnja tema romana. Tako novi roman Ivana Aralice Anastazija (Oluje u tihom ozračju) u određenoj mjeri odudara od većine dosadašnjih Araličinih romana, osobito onih s povijesnom tematikom. U prvom redu odudara po opsegu, riječ je, kao što je već rečeno, o relativno kratkom romanu, a odudara i kompozicijski, kao i po širini romanesknog zahvata u svijet. Kompozicijski je jednostavniji i kompaktniji od većine dosadašnjih romana istog autora, dok je tematski i fabulativno koncentriran oko odnosa dvaju glavnih likova, od kojih jedan, Anastazija Rubić, utjelovljuje Partiju, to jest partijnost, a doktor strojarskih znanosti Pavao Crnko predstavlja pak ideološki neopterećena pojedince koji unatoč naporu da u ideološke zamke ne bude navučen, to na kraju ipak biva.
Tema razornog djelovanja partijskih dogmi udruženih s ljudskim opačinama koje se često iza njih skrivaju na sudbinu pojedinca razmjerno je česta u Araličinim djelima. U Anastaziji, za razliku od npr. Kepeca ili Okvira za mržnju ’’partijnost’’ ima žensko, naoko manje surovo lice, ali su konačni učinci te partijnosti gotovo podjednako destruktivni – Crnko teško obolijeva i doživljava svojevrsni nervni slom nakon što ga Anastazija prokaže kao moralno nepodobnog za dalje napredovanje u struci, uništivši mu tako šanse da bude izabran za docenta na fakultetu na kojemu je radio kao asistent. Anastazija je nelijepa i duboko u duši ranjena žena koja je jednu religiju zamijenila drugom, pripadnost Crkvi pripadnošću Partiji postavši, kako sam autor na jednom mjestu u romanu za nju kaže, ’’poosobljena partijnost’’. U takvom spoju nužno dolazi do deformacije i osobe i partijnosti.