Neka naša Crkva bude stepinčevska, a politika tuđmanovska
Ponedjeljak, 28. studenoga
Može čovjek napisati tisuće tekstova i desetke knjiga, ali uvijek mu je teško, po zadatku, progovoriti baš o sebi i svojim emocijama, jer forma Dnevnika traži upravo to. Moram priznati da ne volim govoriti o sebi, ali o 40. obljetnici Lista „MI“ (što je povod ovog teksta) ne mogu sakriti radost što smo doživjeli još jednu veliku obljetnicu. Ima tu i strepnje i pitanja: časno stati ili krenuti u još barem jedno desetljeće? Nama koji smo uvijek nastojali hodati uspravno oduvijek je korak u novo desetljeće bio gotovo kao prisega da ćemo ga dočekati na istoj koti i za deset godina, s istim idealima: Bog, Crkva i Domovina.
Krećem, stoga, s Gornjeg grada, nakon svete mise u crkvi Sv. Marka, prema Donjem gradu i Savi noseći sa sobom citat iz današnjeg psalma. Ponavljam ga kao molitvu za Grad i Domovinu:
„Molite za mir Jeruzalemov!
Blago onima koji tebe ljube!
Neka bude mir u zidinama tvojim
i spokoj u tvojim palačama! (Ps 122)“
Za nas koji poznajemo Zagreb više od pola stoljeća ugodna je komparacija između danas, jučer i prekjučer. Zagreb je postao doista ugodan grad. Vozim se modernim tramvajem do Savskog mosta, a onda maglovita šetnja uz moćnu rijeku. Razabirem sjećanja. Blizu je Hrvatski Leskovac i samostan karmelićanki BSI. Bio sam tamo šest godina i upoznao don Anđelka Kaćunka, svoga plačidruga s kojim sam u starom volkswagenu uređivao MI. Pozdrav ti, don – pope, u časnoj Lici, ma gdje krstolomio! Hrvatski Leskovac je naše uporište (ove godine smo proslavili 35. obljetnicu djelovanja Zajednice MI i tamburaškog Ansambla MI – tamburica. Tamo je i naš gl. urednik Mate Krajina s obitelji… e to je posebna priča, koju ni ja ne mogu dostatno opisati (Michael O’Brien to uspješnije radi kroz „Magareće dijaloge“…)…Cijenim njegovu vjernost i ustrajnost. Bili smo MI – u dobru i u zlu.
Na um mi pada da je ovuda rado šetao bard hrvatske književnosti Zlatko Tomičić, čiji rođendan pada ovih dana (2. prosinca 1930.). Čini se odasvud grakću vrane, one Tomičićeve iz vremena Hrvatskog proljeća… Ispod imaginarnih perunika i mitova, stvarnih muka i progona njegove obitelji, vuče se silna rijeka, nabujala kao kršćansko opraštanje i Tomičićeva ljubav prema Domovini. Da, volio je i List „MI“. „Sve zlo u Hrvatskoj je od jake ‘pete kolone’, koja djeluje na svim područjima veoma organizirano.“, govorio je i prorokovao: „Ako Europa pokuša uništiti Hrvatsku, to će biti propast Europe!“ Pokoj mu velikoj duši!
I kako teče Sava teku moja sjećanja. Stotinjak kilometar istočnije (zatvor Stara Gradiška, 1956. – 1958.) muke je mučio (uz brojne hrvatske svećenike i intelektualce) legendarni biskup dr. Mijo Škvorc. I po kiši i po magli, u prnjama, lopatom je istovarao mokri šljunak sa šlepova, na još vlažniju zemlju. U pismu roditeljima od 7. veljače 1957. između ostalog piše: “Dok na Savi istovarujem šlepove, misao mi klizne uz vodu – pa u Zagreb k našima, pa k Vama doma i onda razmišljam o tome kako je sve to lijepo i sjajno. Samo da Gospod podari zdravlja i milosti, izdržat će se i teže nevolje od zatvoreničkog života.“ Dr. Stjepan Kožul navodi „da je znao drhtati kao šiba ali nije posustajao niti se žalio“. Zahvalan sam jer je od početka stao u zaštitu Lista „MI“, pomagao u formaciji mladih intelektualaca i na sve druge načine. Pozdravili smo se s njime Mate Krajina i ja malo prije smrti početkom 1989. u Vinogradskoj bolnici. Nekoliko dana poslije u akademskoj crkvi Sv. Katarine glasoviti isusovac o. Petar Galauner (kako mi je to ostalo u sjećanju!) započeo je o Škvorcu ovako: „Živio je u srcu Hrvatske, a Hrvatsku je nosio u srcu!“ Da, i „MI“ je bio u tom velikom hrvatskom i katoličkom srcu. Pokoj mu velikoj duši!
Utorak, 29. studenoga
Nekoć je postojala država koja je na današnji dan slavila svoja slavlja. Bio sam optužen da se u Listu „MI“ nikad nije napisalo to ime. Lektor je – (O, brate, Lektore po roditeljima i vjeri, kako smo se samo igrali životom!) – brižno pazio i pojam „Jugoslavija“ prepravljao: na ovim prostorima, država na ovim prostorima, država i slično. Imao sam posla s organima represije. U to vrijeme progona utočište nam bijaše kod časne obitelji Benković – doktor Nikica i pravnik Trpimir su i danas uz nas! A dr. Darko Bedek i njegova Marija – tihi naš predsjednik – mnogo je dobra učinio, pregleda osigurao, ali braćo, njegov mir je za primjer…