U potrazi za izgubljenom svjetlošću
Premda je ostvario značajan poetski govor i na kajkavskome narječju, Ernest Fišer je zbirku Doba nevremena ispjevao na književnome standardu, želeći tako ukazati na aktualnost tema i motiva kojima se bavi, a koja se odnosi na cijelo hrvatsko govorno područje, a i šire. Kako je već i ranije bilo uočeno, a na što i u pogovoru ovoj zbirci upozorava Davor Šalat, Fišerova je poezija egzistencijalistički usmjerena te on poetski promišlja o onim pitanjima koja nagrizaju tkivo suvremenoga društva. Poezija je to naglašenoga straha i tjeskobe, ali i otpora, mržnje na zlo, želje da se riječju prevladaju društvene stranputice. U tome smislu Fišerova poezija u podtekstualnome sloju poziva i na prepoznavanje društvenih devijacija, i na borbu za njihovo ispravljanje i otklanjanje.
U kompozicijskome pogledu zbirka je podijeljena na pet cjelina, a naslovom prve cjeline Na Noinoj arci sveopća je zbrka pjesnik duhovito najavljuje teme o kojima će pisati, ujedno ukazujući na stanje kakvo je moguće zapaziti u suvremenome svijetu. On vidi bešćutnu Europu koje i Hrvatska hoće postati dijelom:
Kažu: kuga, pomor, epidemije – zar nismo se navikli
na sve te strahote, što bi nas sad moglo snaći?
(Na Noinoj arci sveopća je zbrka)