Lica grada
Rekli bismo, slike Branke Riđički imaju priču. To su motivi urbanog zavičaja, dani naoko jednostavnim, iskrenim, naivističkim načinom, kadrovi sjećanja predočeni gotovo dječjom prisnošću. Međutim, riječ je o algebri uzoraka urbanog predloška, o svojstvenoj šahovnici na kojoj su u razložnom međuodnosu raspoređeni pojednostavljeni oblici kuća. Njene slike nemaju centripetalno središte. Ona mirno slaže i razlaže svoje skupove. Bavi se odmjerenom parcelacijom slikarskog polja naseljavajući ga, gušće ili rjeđe, ne bojeći se pri tome ni znatnih čistina. Razdiobu prostora slike ističe jasnim suodnosom ploha različitih boja, te jača značaj crtovnim naznakama. Semantičke sugestije slikarica bogati i ispisivanjem teksta na slici ili pak doziranim kolažnim primjesama. To su ujedno i vizualne sastavnice cjeline. Plohe su rahle a crtež krhak, tragovi slikanja vidljivi, površine slika taktilne. Tako, možemo slikovito reći, ti poetizirani prizori dišu. Kuće, osnovni gradivni element ovih slika, u svojoj svedenosti, više su opojmljeni oblici, figure svojstvene igre, nego li prepoznatljiva i znana zdanja. Dapače, često su, skladbenom logikom, postavljene i okomito i vodoravno, superponirane u nizovima, a tom slobodom jačaju imaginarni prostor, naime zasebnost slike. Također, slikarica kombinira različita očišta. Plošni pristup doimlje se kao “pogled iz zrakaâ€, dok su istodobno, na tom plošnom tlu, kuće pročelno profilirane.