Jedan tužan i jedan ružan događaj
Nedavno je u kolumbijskoj prašumi, u padu zrakoplova, izginulo sedamdeset i sedam putnika, devetnaestorica su bili nogometaši brazilskog Chapecoensea. Tužan događaj. A spominjem se i jednog ružnog – ovdašnje “regionalne nogometne ligeâ€
Zagreb je sav u zlatu adventa. Raskošan. Drag. Kao nikada. A, ja pišem dvije priče. Jedna je tužna (Chape), druga ružna (regionalna liga). U kolumbijskoj prašumi, u padu zrakoplova britanske proizvodnje, izginulo je sedamdeset sedam putnika, devetnaest su bili nogometaši brazilskog Chapecoensea.
Trojica su preživjeli: Follmann, Neto i Ruschel i jedan novinar, a bilo ih je čak 21! I, dva člana posade, od njih, devet. Brazilci su putovali na završnu utakmicu Copa Sudamericana. I nisu uhvatili odredište u Medellinu. Silno pratim serijale o zrakoplovnim nesrećama. I sada mi je, dosta toga, jasno. Zrak je ipak, ne jednom, prerijedak. Pada se. Zbog kvara, zbog dezorijentacije, zbog propusta kapetana letjelice. U ovom slučaju,ovo je nemoguće, zrakoplov nije imao dosta goriva. Motori su stali. Pilot je ispustio ostatak goriva i otišao na prisilno spuštanje. No,pao je u prašumi Kolumbije. Razlomio se ko harmonika. I toliko, mrtvih. Šestorica, preživjelih. Tri, iz momčadi Chape. Jednom je amputirana noga, drugi se još diže iz zagrljaja smrti,a treći, živ i zdrav. Stisnuo se u embrijski smotano klupko, i – preživio. Bio sam i sam jednom, šezdeset devete u fokkeru, koji je pelal Dinamo preko Rima, u Peruggiu, na utakmici Kupa kupova. Duga je priča, ilustrirana fotosima, što se sve zbivalo. Najprije gore, a onda – dole. Nadletjevši Rim, koji je bio jasan, sunčan, tri sata poslijepodne, krenulo se u spuštanje. Putnici, bio je to čarter, dupkom puni, raspoloženi. Da, ima i drukera. Ozbiljnih. S debelim mortadelama i vinčekom. Pjeva se. Brblja. Smijehu, nikada kraj. A, onda, odjednom, visokokrilni turbo-mlazni zrakoplov, kojim pilotiraju Crnogorci, a domaćice su hrvatske puce, elegantne, naočite, ljupke, velikih, podmazanih očiju, ide opet u zrak. Nitko to ne uzima za ozbiljno. No, on mora u koridor. I opet, kruženje nad Vječnim gradom. I opet – dole. Kaj je sad ovo, ide se ponovno u visine. Ovog puta je zvučnik jasan: “Pozor, pozor, idemo na prisilno spuštanje! Hopa!†Doznat će se: zbog stajnog trapa, drljače, na prednjem dijelu, koji se nije izvukao. Smotajte te se, svežite se, sve staklo iz džepova, van, glava u krilo. Idemo!†Kroz prozor jer baš tu i sjedim, gledam bolnička kola i vatrogasce. Jure na betonsku pistu Fiumicina. Očito, vrag je zel šalu.