Naš optimizam
Takozvani realisti posvuda sliježu ramenima i vele:
Bit će godina kakva bude. Takozvani pesimisti viču: Svijetu prijete neviđene ugroze! Tako zvani optimisti žmirkaju: Ni vrag nije tako crn kako ga opisuju.
Kakva će biti ova godina, bolja ili gora od prošle? O tomu se, naravno, može samo nagađati. A očekivanja su u svijetu kao obično podijeljena.
Takozvani realisti posvuda sliježu ramenima i vele: Bit će godina kakva bude. Takozvani pesimisti viču: Svijetu prijete neviđene ugroze! Takozvani optimisti žmirkaju: Ni vrag nije tako crn kako ga opisuju.
Zašto „takozvani“? I jedni i drugi i treći gotovo su se posve odriješili od korijenskoga značenja svoga nazivka. Realisti nisu u posebnu odnošaju sa „stvarima“ (res). Pesimisti ne očekuju ono „najgore“ (pessimum); to bi bio smak svijeta. Optimisti se ne nadaju „najboljemu“ (optimum); to bi bio svjetski mir. Možda bi stoga bilo bolje ostaviti „stvari“ na miru, neka žive „o sebi“, a realiste nazvati indiferentistima (ravnodušnicima), dočim bi pesimiste i optimiste trebalo spustiti sa superlativa na komparative, pa bi se pesimisti nazivali pejoristima, a optimisti melioristima, jer onÄ« očekuju goru godinu, a ovi se nadaju boljoj.
Trodijelnoj podjeli raspoloženja odgovara zastarjela politička podjela na „centar“, „desnicu“ i „ljevicu“. U Europi je u XXI. stoljeću tu podjelu odmijenila dvodioba na domoljube (oikofile) i domomrze (oikofobe), nacionaliste i globaliste, suvereniste i integracioniste. I u Hrvatskoj se bila dogodila slična promjena. Imali smo političke Hrvate koji su bili „za dom spremni“ i političke Hrvate koji su bili „za Bruselj spremni“. Bili su to Hrvati i eurohrvati. A sada se, osobito otkad je Dragan Markovina okupio Novu ljevicu, ta hrvatska jednostavnost zakomplicirala. Iz mišjih rupa (neki kažu: „iz ormara“) izmiljeli su politički Hrvati koji osporavaju i Hrvate i eurohrvate. Oni su, za razliku od Hrvata i eurohrvata, poput svojih ideoloških predaka „za Jugu spremni“.
Kakva očekivanja pretežu u svijetu? Teško je reći.