Suvremena postmoderna Egerija u Svetoj Zemlji
Nedavno je spisateljica, književnica i akademkinja Dubravka Oraić-Tolić podarila hrvatskoj kulturnoj javnosti knjigu Peto evanđelje. Knjiga je rezultat hodočašća po Sv. Zemlji 2015., pod vodstvom fra Milana Lončara,
povjerenika Hercegovačke franjevačke provincije za Svetu Zemlju
Prvi papa, koji je posjetio Svetu Zemlju, bio je papa Pavao VI., i to je bilo 1974. godine. Za Veliki jubilej Katoličke crkve, tj. 2000. godine, papa Ivan Pavao II., u međuvremenu proglašen svecem naše Crkve, drugi je papa hodočasnik u Svetu Zemlju. Njegovo hodočašće u mnogočemu bilo je prekretnica u veoma složenim međureligijskim i političkim odnosima. Po mišljenju mnogih sve što je rekao i učinio imalo je, a i danas ima, povijesno značenje. Često se citira ono što je rekao na brdu Nebo, odakle je Mojsije vidio Svetu Zemlju, ali nije u nju ušao; umro je na njemu. Ivan Pavao II. rekao je, dakle, tom zgodom: „Dolazim na ovo mjesto što si ga ti (Bože) jednom zauvijek ispunio sobom samim. O Sveta Zemljo, koliki li prostor zauzimaš u meni! Stoga te ne mogu koracima gaziti, već moram kleknuti. Ostat ćeš, a ja ću te ponijeti sa sobom. Preoblikova ću te u sebe u mjestu novoga svjedočanstva kroz vjekove.“
Bez i najmanje primisli da bih se uspoređivao s citiranim Papom, ja sam prvi put bio u Svetoj Zemlji prije nekih 33 godine (tj. od 28. svibnja do 4. lipnja 1983.), i to kada sam bio na postdiplomskom studiju u Münchenu, a novac za putovanje sam zaradio u jednoj elektrotehničkoj tvornici. To hodočašće sam tako doživio da do dana današnjega nisam prestao voditi hodočašća u Svetu Zemlju; i ove godine bio sam u njoj u mjesecu listopadu. Sebi reknem da ne ću više organizirati hodočašća, jer godine čine svoje, pa opet popustim. Sveta Zemlja je tako „velik prostor zauzela u meni“, „ponio sam je sa sobom“, i „preoblikovao sam je u sebe“, te na meni moguć način svjedočim o njoj do dana današnjega, da parafraziram velikoga papu Ivana Pavla II.
Nijedno se hodočašće ne može usporediti s hodočašćem u Svetu Zemlju, uvijek uz pretpostavku da je dobro organizirano, da ima kvalitetne vodiče i da je duhovna pratnja odgovarajuća. Zašto je to tako?
Bog se objavljuje ljudima gestis et verbis – djelima i riječima, kako ističe dogmatska konstitucija Dei Verbum (DV 2,1).