Umjetnost je uprisutnjeni poziv na povratak sebi
Dijana Iva Sesartić (Zagreb, 1966.) prisutna je u hrvatskom kiparstvu od kraja devedesetih, a javni joj spomenici, rasuti Dalmacijom, zaživjeli punim životom. Najnoviji je Lumin, dječak koji na dlanovima drži simbolično svijetlo ljubavi i nade, te koji je zbog asocijacije na nevinost i humanost Malog princa Antoinea de Saint-Exuperyja, odmah podijelio kritičare na one za i one protiv njegove meke i tople stilizacije, kao i cjelokupnog koncepta urbane opreme, čiji je sastavni dio. Dijana Iva Sesartić rasna je kiparica koja vlada metijerom te kipari s lakoćom i zanosom, istražujući nove i vlastite kiparske mogućnosti, postavljajući si izazove čija je razrješenja ispunjavaju stvaralačkom radošću. Borac je za opstanak i afirmaciju kiparstva, koje je zbog svoje specifičnosti i težine izvedbe, jedno od najugroženijih umjetničkih vrsta. Neposredan povod razgovoru je najnovija samostalna izložba Portreta 2016. koja je uslijedila kao dio nagrade koju je dobila na Trijenalu portreta Identiteti 2014..
Izložba Portreti održana u Galeriji
Prica u Samoboru neka je vrsta presjeka Vašeg dvadesetogodišnjeg rada?
– Portret je beskonačna i neiscrpna tema koja me na poseban način drži znatiželjnom i zainteresiranom u mom kiparskom radu od početka. Dogodi se puno toga u radu na portretu što ostavlja trajni dojam u meni kao i u osobi koju portretiram. Nakon izrađenih više od 120 studioznih portreta mojih suvremenika, pojedinih važnih i značajnih ljudi ovog vremena, jasno se može vidjeti koliko se toga životnog u njima postojano održalo. Tome svjedoči i ova izložba. Ponovno sam ugodno iznenađena reakcijom publike i sada već konstantnom potvrdom o vitalnosti i svevremenosti zapisanog u portretima. Portreti nisu statični ni prazni, u njima su promišljeni potezi sklopa koji svojom dinamikom pokreće životnost i autentičnost značenja.