Vitez Modrić
Luka Modrić već dvije godine zaredom uvršten je u najbolju momčad svijeta
Da, opet on. Njegovo je vrijeme. A nisam razvalio puni šampanjski čep. I nazdravio, našem Luki. Modriću, vitezu hrvatskog nogometa. U najboljoj postavi svijeta. Kad je u momčadi s Messijem, Ronaldom ili Iniestom, onda to ima ton. Zveketav. Krik. Do samih nebesa. Zasluženo. Igrom i stavom. I ponašanjem. I snagom svog orlovskog nosa i plavih kosa i modrih očiju, koje pjevaju svoju pjesmu. Kako je samo grlat. Dubok. To je simfonija. Berlova. Fantastična. Oduševio je Zürich. Zbigecan – kak se govorili stari zagrebački purgeri kojih ima sve manje ili, više, nema. Crno odijelo, modiš, bijela košulja, mašna od leptira. Ravan, svakom od tih junaka. Jedanaest. Njih. Za proteklo – leto. Luka, i za ono, prije ovog. To je visoka čast. Uz to, ovog puta u ruci s peharčekom kojeg je “narisala†Ana Babić-Katičić. Hrvatica. Uz, jasno, šapat samog Zvone Bobana. A Zvone je s desna šefu Fife, Gianniju Infantinu. Kombinacjia, koja ima visoke tonove. Hrvati, Bože! Onako poredani, gubim pamet. Imali smo mi, top-igrača. Svjetskih asova. Bio je to i Ico Hitrec i Franjo Glaser i Zvonimir Monsider i Franjo Wolfl i Štef Bobek i Bajdo Vukas i Čik Čajkovski i Branko Zebec i Ivica Horvat. O Beari su pisani uradci (Špiro Bilić), čovjek od glazbe. Među svjetski brončanim Vatrenima Ćire Blaževića bili su i Boban i Prosinečki i Šuker. Imali smo jahača rumenih kadulja Štefa Lamzu. Osamljenika. Čovjeka svoje glave. Do užasa. I – katastrofe. I Zajeca i Cicu Krajnčara.
Ipak, doseći momčad godine, svijeta i Europe, dvaput zaredom 2015. i 2016., uspio je samo jedan: Luka Modrić. I ne samo to. On nije od puka. On je elita. Glamour. Čak i više od svega toga: gazda, jednog kraljevskog kluba. Po Fifi, najbolje momčadi dvadesetog stoljeća, madridskog Reala. Njegov je igrač bio i najkompletniji od svih, u povijesti nogometa. Di Stefano. Atencion! Pa, tu je i slavni Ronaldo koji je opijen, do čistog ludila, golovima.