Sergej Sergejevič Prokofjev: Zaljubljen u tri naranče u režiji Krešimira Dolenčića (Piše: Zdenka Weber)

Svakako treba ići u operu

Da ne bude prosvjedovanja. Naslov je preuzeta rečenica iz uvodnog teksta redatelja Krešimira Dolenčića u vrlo informativnoj i dobro opremljenoj programskoj knjizici koju je Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu objavilo povodom premijere opere Zaljubljen u tri naranče Sergeja Sergejeviča Prokofjeva (1891.-1953.) održane 17. veljače. Budući da Dolenčić točno navodi izvor, nije riječ o plagijatu. A kako je i ovdje naveden izvor, plagiranje je isključeno. Da, doista treba ići u operu jer glazbeno-scenska vrsta koja već više od četiri stoljeća spaja tekst/libretto i glazbu potvrdila se kao vrijedan umjetnički proizvod s mnogim ne samo glazbenim već i estetskim, kulturološkim, sociološkim, povijesnim i inim vrijednostima, poukama i porukama. U konkretnom pak slučaju svakako treba posjetiti neku od budućih izvedba opere Zaljubljen u tri naranče koju je nakon gotovo pola stoljeća moguće vidjeti/čuti u središnjoj hrvatskoj opernoj kući. Odluku o postavljanju upravo tog naslova moguće je čitati kao želju i namjeru da se publici predstavi ne samo jedno od važnih ostvarenja iz autorske radionice posebno darovitog skladatelja, u ovom slučaju i libretista, koji je u prvim desetljećima 20. stoljeća, nakon kataklizme Prvog svjetskog rata i društveno prijelomnih događaja u rodnoj mu Rusiji, na sasvim drugom kraju svijeta i u dijametralno suprotnim društvenim odnosima ljubiteljima opere podario ostvarenje tada avangardne stilske i umjetničke sadržajnosti, već i da se operno stvaralaštvo aktualizira ovdje i sada djelom koje na jedinstveni način otkriva smisleni besmisao (ili besmisleni smisao?) traganja za ljubavlju. Jer, o ljubavi se mnogo i učestalo govori i piše, uzdiže ju se kao nasušnu potrebu, a svakodnevno smo svjedoci činjenice da je taj najplemenitiji osjećaj međuljudskih odnosa zatrt svojim antipodom.