Neki bez Jugoslavije ne mogu
Sad kad je došlo drugo vrijeme i kad nema više Jugoslavije i Broza, na sceni su i dalje ostali oni koji uzdižui plaču za tim propalim razdobljem, poput Velimira Viskovića. Ti i takvi ne mogu
se pomiriti da više nisu glavni, pa gdje i kada mogu, bacaju drvlje i kamenje na hrvatsku državu, ali i na hrvatske branitelje i stradalnike obrambenog Domovinskoga rata
Ima ljudi, poput Velimira Viskovića, koji misle da su za sva vremena. Što im je nedostajalo u propaloj Jugoslaviji? Eto, ovaj književni kritičar, esejist, leksikograf i što sve ne, još se 1976. zaposlio u Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža. Najpoznatiji je kao štovatelj Krležina lika i djela. Sve što je ovaj napisao, za njega je – „božji dar“, iako je činjenica da se radi o velikom piscu, ali i komunistu, koji nikada nije vjerovao u slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu. Ali, da je kojim slučajem doživio godine nastanka hrvatske države, sigurno bi bio na našoj, Tuđmanovoj strani, jer je neprestano igrao kameleona. Ali, onda su se pojavili viskovići i od Krleže stvorili i stvaraju mit o piscu bez kojeg Hrvatska „ne bi mogla“, često i nepotrebno „preskačući“ njegov negativ lik, kad su u pitanju njegovi stavovi, razmišljanja i slično o komunističkom zločincu Josipu Brozu Titu. Naime, u vrijeme komunizma i u školama su učili djecu da je Tito „najveći i najbolji“, što je tvrdio i sam drug Krleža, koji je pokopan uz vojne počasti, kao general Jugoslavenske narodne armije.
Sad kad je došlo drugo vrijeme i kad nema više Jugoslavije i Broza, na sceni su i dalje ostali oni koji uzdižu i plaču za tim propalim razdobljem, poput Velimira Viskovića. Ti i takvi ne mogu se pomiriti da više nisu glavni, pa gdje i kada mogu, bacaju drvlje i kamenje na hrvatsku državu, ali i na hrvatske branitelje i stradalnike obrambenog Domovinskoga rata.
Od raznih viskovića u prvom redu smo očekivali i očekujemo da nam kažu kako su i zbog čega pisali i sastavljali enciklopedije u vrijeme Jugoslavije – „kako aga kaže“? Većina (gotovo sve!) enciklopedija koje su objavljene u to vrijeme, uglavnom dobrim dijelom za upotrebu. Pune su falsificiranja, marginaliziranje i prešućivanja svega što se odnosi na Hrvatsku! U njima ne možete naći baš ništa što je koliko-toliko vjerno napisano o „Narodnooslobodilačkoj“ borbi (NOB-u), a još manje o onome što se događalo nakon 1945. godine.