Igračina za sva vremena
Uz 90. obljetnicu rođenja jednog od najvećih hrvatskih nogometaša,
Bernarda Vukasa (1927.-1983.)
Jednom je rekao trener Bobeku: “A sada Štef, vi…!†Jednom je rekao Bajdo: “Dečki, sad ja!†A, treći put, Ossi Ocwirk, povukao je Vukasa: “Elfer, Vukas, ti…†Bernard Vukas. Mama ga je zvala Bajdo. I ostao je Bajdo. Jedan od najboljih, svih vremena. U jednom glasovanju Športskih novosti on je primatuš u Hrvata. Nije bilo dvojbe. Vukasu, ne samo zlatna lopta, nego i spomenik, koji je, ne baš davno, dignut pred poljudskim stadionom. Prvog svibnja bila mu je devedeseta obljetnica rođenja. Svoj Zagreb otpjevao je prvi put, točno, na državni Praznik rada. U Drenovečkoj vuličici, ako se ne varam, na broju 24. Napikavao je, s jedne na drugu stranu, na dva mala, krpenjaču, celi Božji dan. Pričao mi je njegov veliki prijatelj Zvonko Brezak. Nedaleko, Concordijina. Junior “zelenihâ€. I, na katedri, ni manje ni više, jedna dama. Bivša hazenašica Zdenka Kunštek. S tako silnom darovitošću je prešel u nogomet da mu je, o njemu, mogla sve reći i jedna zagrebačka frajla. Tu je bila snaga zagrebačkoga nogometa. U svakoj ulici, po netko. Koliko njih. Svjetske klase. Bajdini plavi uvojci lepršali su na purgerskom suncu. A on je driblal, do iznemoglosti. Jer, tu je današnja – crkavica – nogometa, i svjetskog: nema driblera. Koliko je ono nanizao zvezdaša, baš njih, one pedesete, pod Plinarom, za 1 – 1! S leve strane sve, koji su izmicali i uzmicali. Nisu stigli. Vijugava felša, dignuta u nebesa, pa – bez padobrana – lopta je iza raširenih Mrkušićevih prstiju, a i on je, gle, poša†preko Drine, iz Hajduka, u Beograd prije Drugog rata. Ova je u poraću, pala u mrižu. Deset minuta prije kraja.