Nisu sve žrtve iste
Ne, nisu sve žrtve iste, poglavito ako pitate Pupovca. One u Jasenovcu su puno veće nego one u Bleiburgu. Ili, one u Domovinskome ratu su manje važne nego one na srpskoj strani. Tako govore, pišu i razmišljaju yugo-banditi, koji se množe kao žabe nakon kiše
Sve nevine žrtve su iste! Koliko puta smo to čuli i čitali od raznih manolića, pupovca, stanimirovića, pusića, teršelič, josipovića, goldsteina, mesića, jakovine, fumića, hrženjaka i brojnih drugih „junaka“, a poglavito i od onih okupljenih oko srpskog političkog biltena – Novosti? Naime, dosad im je glavna tema bila Jasenovac. Za te i takve druge žrtve i ne postoje. A gle sada. U subotu, 13. svibnja 2017., pod pokroviteljstvom Hrvatskog sabora, na red je došao – Bleiburg, odnosno obilježavanje 72. obljetnice Bleiburške tragedije. I tamo su desetci tisuća nevinih Hrvata izgubili živote. Oni koje nisu ubili na tom polju, ili okolici, smrtno su stradali na tzv. Križnim putovima, a ako su i preživjeli, poslali su ih u logore diljem komunističke Jugoslavije. O tome se nije smjelo pisati ni govoriti sve do početka 1990. Srbi, koji su u to vrijeme bili glavni koljači, nikada nisu kažnjeni za te i druge ratne zločine i zločine protiv čovječnosti. Kumrovčanin Maršal Tito, glavni krivac, o tome „nije imao pojma“, a za političkog kameleona, bivšeg udbaša Manolića to je bio, kao i u svakom ratu, legalan obračun s onima koji su izgubili. Za pokolj u Bleiburgu najviše su okrivili tzv. Jugoslavensku narodnu armiju, ali ne i njezino čelništvo s Josipom Brozom, za kojim još uvijek i jedan dobar dio Hrvata plače i slavi ga kao „boga“. Kad je počeo hrvatski obrambeni Domovinski rat, opet je JNA, s crvenom zvijezdom petokrakom, bila ta koja se masovno i zvjerski obračunavala s Hrvatima, ali povijest se i tu ponovila – nitko od glavnih iz te zločinačke vojske do danas nije odgovarao!