Velika pobjeda Borne Ćorića
U Madridu je napisana još jedna velebna priča hrvatskog tenisa i športa. Borna Ćorić je, doslovce, “zmazal†čudesnog Murraya
Ono od jučer ( Kukuškin) – derem. Ono od sutra (Thiem) – ne bilježim. Zaboravljam. Ovo je Verbum. Još i Croaticum. Umjetnost. Hoću Bornu, u svibanjsko predvečerje, u salonu tenisa. Hoću ga protiv Murraya. Kaj bu bilo s našim – malom – sutra, to me ne zanima. Kaj je bilo yesterday, još manje. Upisujem jednu od najvećih pobjeda hrvatskog tenisa. Senzacija dana. Ne – stoljeća! Slišten je, ni manje ni više, prvi španer svijeta, Broj jedan. Jednostavno, “pometen†s igrališta. Njemu se to nikada nije dogodilo. Andy je bio – palačinka, marmeladirana. I progutan. Gutač? Nije udavčina. Moj purger, Zagrepčanec, Hrvat Ćorić. Borna. Rekao bih: bez i jedne greške. Čak i onda, kad je ona procurila, pekmezasta. Dogodilo se. Prvi set! Taj će se opisivati i pisati o njemu, dok je svijeta i vijeka. Vjerujem, bit će mu, našem – malom – pa njemu je, jedva dvadeset, a on se našalio. S Murrayom, kao da mu je – sto. Svaka lopta na udarcu, na mjestu. Gdje treba. Gdje nema onih, crnih gojzerica bljedolikog Škota. U neizmjernosti razigravanja,tu je Borna – sila. Nitko od naših mušketira, ni Čilić ni Karlović, nemaju tu, dugu igru koja ide, ako treba, u neizmjernost. Tu je sličan Nadalu. Uvjerljiv, dug, dug. Ustrajan. Kako liže tu “žutačuâ€, reketom. Bogmeč, jak i u – skraćenicama. Nisu slučajno, baš one, izgubljenih krila, izazivale neprisiljeni osmijeh, ipak, simpatičnog, još uvijek Britanca. Pa mi smo, kaj ne, za Scotland. Hoću referendum. Ne ću “Engleskuâ€! Kao publika, hoću – neovisnost. Znamo mi, dobro, kaj je to. Državna neovisnost. Croatia. Samo, to je taj trenutak istine, verdad viva. Em smo u Madridu. Živa istina. U njemu, u Andiju, čuči jedna – odsutnost. Za mlade doktore psihologije. Izađe iz vlastite kože. Gubi, gubi i opet – gubi.