Hrvatsko finale u Cardiffu
U nogometnoj završnici Lige prvaka u Cardiffu blistali su Juventusov Mario Mandžukić i Realov Madridov Luka Modrić.
Bilo je to hrvatsko finale – za nas Hrvate – u Cardiffu
Bilo je tu, u toj hrpi, na jednoj i drugoj strani eurofinala, svega i svačega. I s ovu i s onu stranu mora i planina. Koža, svih nijansa. Jezika, kakvih treba. Talijana i Španjolaca. I zvijezda. Jedna, bila je super: Ronaldo. On je odlučio ovaj Cardiff . Dva gola. Zabio je svoj stoti gol u ovom ludom nadmetanju. A taj je, digao čitav svijet, na noge. Koje nominacije! Stara dama i garda kraljevskog kluba: Juventus i Real. Radnički Juventini i Madrižani, del Rey. Lože, uzvišenih gostiju, gotovo blindirane. Policija. Takvi su cajti. Danas, iz ruku tih moćnika, koji okreću milijune oko malog prsta, ne jedu bijeli golubovi. Vjerujem u – pancirke. Da nitko ne vidi. I, na tribinama Milenium stadiona, sedamdeset tisuća drukera, u najvećem broju bijelo-crnih i ljubičastih “banderaâ€. Dekor, za telenovelu. Na kraju balade, plačljivih i razdraganih. Pobjeda, ipak, očekivana, Reala. Jer, svima je bilo jasno, Merengues imaju, jednom riječju, bolje igrače. Juventini igraju na kartu visoke organizacije. Ali, ta organizacija nije imala klasu. Ni dušu. Albertini je mirno, podnosio to lutkarstvo svojih ragazzina, pred svojim očima. Zidane, elegantan, markantan, znao je otići i u “veksl†sklizača na ledu. Bijel košulja, crno odijelo. Bez kravate. Modiš. Uz taj silni dekor o kojem bi se dalo do jutra, ipak su dva asa, dva Hrvata, blistala punim sjajem. I, za mene, dali silni pečat nekada crveno-rastaljenog voska, koji se još cijedi, na bijelom pergamentu za visoke zasluge, čitavoj ovoj predstavi. Nije bila – gala. Ali, s našim dečkima, i jasno – Ronaldom – dobila je gromoviti – zuj, jerihonskih truba. Mario Mandžukić i Luka Modrić. Voda je vlekla baš na naš mlin. Kod Juvea je najbolji, naš Mandžo, u Real Madridu, plesni orkestar, ovog puta u boji ljubica z našeg vrta, pod palicom je Luke. Moje su simpatije, ne od danas, od dana, kad su si zišli na euro-scenu, znači od samog početka, pedesetšeste – realovske. Bio sam na onoj utakmici kad su uklonili Partizan, govorilo se onda, frankisti protiv komunista, u Beogradu. Gledao sam prvo Realovo, pariško finale, protiv Reimsa, u Zagrebu, na Jelcu koje se onda zvalo “Republikaâ€! Četiri su bila, tada, telkača,te 1956, u Zagrebu. Jedan je bio Bakarićev, jedan je bio mog prijatelja Spasova i ta dva, na trgu. Kod “kulture†i kod ljekarne. Kad gledam nogometanje Modrića, koji je, usput, uz ove dane mostarskog Zrinjskog i igrao na Neretvi, na plavoj posudbu, onda shvaćam što to znači imati igru u malom prstu. Čistu, ko suza. Na dlanu.