Velika je šteta i sramota da nemamo zamjenski prostor za Likum
Došle smo kolegica Anastazija Debelli i ja kod Vlaste Jarnjak, ugledne naše dizajnerice i umjetnice keramičkog nakita. Pripremamo za ULUPUH publikaciju – Vlasta Jarnjak – Prilozi povijesti hrvatskog dizajna. Naime, Vlasta Jarnjak jedna je od začetnica modelarstva obuće. Šezdesetih i sedamdesetih godina bila je promicatelj europske modne obuće i radila kao kreatorica ženskih cipela u Astri i kasnije u Tvornici dječje obuće Zagreb. A u njenom stanu posvuda umjetnost; začudna keramika supruga Željka Jarnjaka, a tu su i radovi kćeri Helene Jarnjak. Umjetnost posvuda, a veliki i važan, jedinstveni i jedini zadrugarski prostor umjetnika svih profila, LIKUM, nedavno šutke pade! Pitamo se gdje prodavati primijenjenu umjetnost u Zagrebu?
Vaš je nakit vrlo cijenjen. Upravo su Predsjednici države darovali vašu ogrlicu?
– Ja puno crtam. Svaki komad crtam dugo dok ne dobijem ono što želim. Uvijek se može i bolje. Ali zadovoljna sam. Umjetnik mora raditi iz svoje duše. A ne da mu netko dirigira što treba raditi. Kod nas je sve isključivo. Ako nisi u aktualnom konceptu isključen si. Teško je ako pritom moraš imati izložbe da opravdaš status samostalnog umjetnika. Ja sam u svijetu svašta vidjela. U Italiji sam uprkos njihovu bogatstvu i raznolikosti u keramici bila prepoznata kao originalna autorica. Ne pretjerujem, bili su oduševljeni mojim nakitom. Keramika je simbioza kiparstva i slikarstva. Ali danas više nitko ne želi vidjeti oslikanu keramiku. Nekad je to bio vrlo značajan izraz. Koliko se toga prodavalo u LIKUM-u. A sada imamo „krperaj“ umjesto LIKUM-ova dućana i Galerije Urlich. A takvih je pun grad. Grad Zagreb koji je bio u 25 postotnom vlasništvu tog prostora nije imao volje otkupiti prostor za primijenjenu umjetnost i umjetnost? A riječ je o jednoj od najstarijih zagrebačkih galerija, tu su počinjali svi najznačajniji modernisti! Nažalost, umjetnici nemaju nikakav utjecaj na politiku, a politika nema volje poduprijeti umjetnike. Sada su još umjetnicima u mirovini, koji još rade, dodali uz porez i prirez – novih deset posto! Pa, umjesto da se umjetnici potiču tako da im se smanji porez i prirez, tretira ih se tako, da uz sve materijale, struju, prostor, ništa ne ostaje za njihove ruke i njihovu kreaciju. Sretni su ako se vrte oko pozitivne nule!