Stierova paradigma
A što je ta „nova hrvatska paradigma“? Politološka mudrost zbijena u četiri riječi: Uključivost i društveni razvoj.
Kada se je prvi put naklapalo o novoj hrvatskoj paradigmi, bio sam zbunjen. Što je sad to, ta paradigma? Znao sam što je paradigma u Platonovoj ontologiji. Tamo je to ideja (ἰδÎα) ili eidos (εἶδος), ne kao vječno biće o sebi i za sebe, nego kao vječna bitnost, prauzor, nepropadljiva praslika (grč. παÏάδειγμα) propadljive osjetilne stvari. Znao sam i što je paradigma u gramatici. Tamo je to sklonidbeni obrazac. Znao sam i da je učenu zapadnjaku grčka „paradigma“ s neznana razloga otmjenija od latinskoga „modela“. Ali što bi bila „nova hrvatska paradigma“?
To mi je u prvi mah bila besmislica. No taj je izričaj ipak dražio moju znatiželju. Mislio sam, što bi to moglo biti? Onda rekoh sam sebi: Pusti, to ti je jedna od onih šarenih krpica što dva-tri dana lepršaju na lahoru javnosti, a poslije ih se više nikad nitko ne sjeća. Ali „nove“ se „hrvatske paradigme“ nisam mogao tako lako riješiti. O njoj su govorili učeni europarlamentarci Davor Ivo Stier i Tonino Picula. Ti su našijenci, mislio sam, političari. Oni očito govore o hrvatskoj politici. A valjda su i pametniji od pola milijarde drugih Europljana koji nisu članovi Europskog parlamenta. Da nisu pametniji, kako bi tamo, u tom Parlamentu, mogli zastupati interese svih tih Europljana? Nisam dakle imao izlaza. Morao sam se potruditi oko „nove hrvatske paradigme“ ako nisam htio pasti pod sumnju da sam hrvatski intelektualac.