OLTAR DOMA I U SRCU DOMOVINA
Ponedjeljak, 3. srpnja
Odvjetnik koga neki smatraju „đavoljim“, a neki „moralnom vertikalom profesije“, sjeda za radni stol i računalo. Pita se: kako dostojno ispuniti preuzeti zadatak pisanja za omiljene tjedne novine. Uza sve brojne obveze, nedovršene poslove, biti dodatno koncentriran i za „ono nešto iza“ – iza onog što vidi, doživljava i kroz što se sve „probija“ svaki dan.
Jutarnje čitanje svježih novina uz kavicu nametnulo je aktualnu temu za promišljanje. Pisca-odvjetnika, snima Orwelova kamera, smještena u njegovu malom mozgu. Ta neskrivena kamera otkriva ga u vrlo nesretnom stanju. Odsutnost lirike koju traži u sebi rezultat je izvješća o javnom nastupu Stipe Mesića u Mostaru.
Što će mi on? Veleizdajica! Antifašist po potrebi stjecanja novčanih prihoda. Tajno je išao svjedočiti u Haag. Postavio temelj neutemeljenih optužba za udruženi zločinački pothvat Hrvata u BiH. Profesionalno radim protiv te povijesne krivotvorine i dokazujem to kroz sudske procese u Sarajevu i Mostaru. Uporno tvrdim da TO može biti samo „udruženi obrambeni pothvat“.
A nakazni „Mali Stipe“ došao u onaj dio Grada, kojem služi nečasno i štetno u odnosu na njegov drugi, veći dio. Velik „njima tamo“, izdajničkim idejama narušava ionako loše odnose. Nikakve normalizacije od toga varanja i pretvaranja ne može biti. Ne, dragi Nino, nemoj početi s njim. Završi s njim!
Zato uzimam telefon i gledam jučerašnje, propuštene pozive… Marin Topić, slikar, moj prijatelj. Kažem mu da bih volio ovih dana doći kod njega, vidjeti nove slikarske uratke i „ubaciti“ ga u ovaj dnevnik. Razmjenjujemo informacije, žalim se na spomenutog koji „hoda malen ispod svojih crvenih zvijezda“. Ne nebeskih (Šimićevih) – ne, nisu mu poznate, za njega je to svemir. Ni za one, s dna mora, što ih vadi, naš pokojni prijatelj Arsen Dedić, nikad nije čuo. Petokraka velika, a on sve manji ispod nje. Dođe i ode, Stipe, da se više ne vrati. Marin i ja dogovaramo posjet. „Mimoze u Neretvi“, „Nabrekli šipci“,„Aleja platana s ugraviranim srcem“ sačuvana od zaborava, nakon što je unikatno srce na jednom od njih, nesretno uništeno. Ima se što vidjeti. Osjećam: on, kao da nešto važno čeka… Zato nikako da završimo razgovor. Pa kako ne razumijem što čeka, on mi otkriva „ono nešto iza“ što sam propustio: „A ja mislio da si me zvao da mi prvi čestitaš rođendan!“