Sara Kolak – sedma svih vremena!
Čarobna je sprava to vitko, dugo koplje. Od nedavno ono ima, i u svijetu, hrvatsko obilježje
Sad znam kaj značiju one Apolonove strijele. Znate, da je jedan od njih, stepla u petu, slavnog Ahileja. U onim desetgodišnjim Homerovim bojevima pod Trojom. Mene je pogodila, i oblila, istovremeno čudesnom radošću, jedna od svjetskih agencija: Kolak – sedma u svijetu. I ne samo danas. Svih vremena! U bacanju koplja. Da, to naša Ludbrežanka, koju ne vježbaju, ne znam zašto, hrvatski atletski učitelji. Naša posla. Čudo Božje. Ona naša – mala. Sitnuška, 169, ali ima trk, ima odskok, ima izbačaj. I, zamah, koji ju nosi – u svemir. 68 metara i nešto centimetara. Na dijamantnom mitingu u Lausanni. Kaj znače visine, težine. Pjesma nategnutih, čak ne prejako („Mogu ja i više“) Ona je naša pucica. Uz bok, samoj Perkovićevoj. Ovo je njihov rat diska i koplja. Volio sam, klasičarskih srednjoškolskih klupa, zbog, diska. No, koplje me, Kolakove, bode u oči. DL je njezin krug. U njemu ona nalazi snage. I, zanosa. Nije li na Olimpijadi i Riju, drmnula, čistu zlatulju. Medalju. De oro. Onda, kad je bila, samo jedna, od dvadeset njih. A, onda u jednom zamahu, preskočila je sve. Coubertin se malo obrnul, tam gore. Jer, zahvaljujući svojoj olimpijskoj ideji, a ta ne pada samo tak, on je iznad svih Everestova. Rekli bi, ja ga znam, iako ga ne poznam: “Pa, ko je dopelal ovu malu?†Svijet je stao iz starog grofa. Podjelo je njegovo čuđenje. I naše oduševljenje. Na atletici sam od djetinjstva: jasno, najprije uz nogometnu balku, ali pratio sam i Gala i Urbića i Flasa i Kotnika, Horvata i Doleneca i – tolike, meni pred nosom, Zagrepčance koji su rastezali “ milimetražomâ€, na sve strane. Sjećam se, ko danas, kad je u Kranjčevićevoj, dvoboju HAŠK- a i Concordije, koji su imali najjače atletske sekcije, jedan Osječanin, študent, Miroslav Gal, u poraću, živa hrvatska emigracija, slomio sudbonosnih 11,00, na sto metara. Odbežal ja za svoj “Zagrebâ€, a i ja sam drukal, jer kao purgeraš Građanskog nis smel ni za zelen ni crvene, u atletici, za Zagreb, 10,9.I to je za mene postao pojam. Kad sam htio toranj od zlatokosti, vičem: “10.9â€.