U REMETAMA SAM DOMA, TU SAM PRI HIŽI
Ponedjeljak, 14. kolovoza
Uvijek se veselim povratku DOMA u Zagreb nakon dužeg izbivanja. Da doma, ne „kući“. Dom je samo jedan, kuća ima bezbroj. Dom zvuči tako toplo, kuća daleko i hladno. Pri svakom povratku u Zagreb uvijek nestrpljivo čekam vidjeti Sljeme i tv toranj. I svaki put me iznova razveseli i spontano u sebi zapjevušim stihove Vraćam se Zagrebe tebi, tebi na obale Save… A sadašnji trenutak trzne me iz ispijanja jutarnje kavice na jednoj gračanskoj terasi u sjeni zelenila i podsjeti da moram početi voditi dnevnik. Dnevnici, memoari… moje omiljeno štivo. Makar treba napraviti jasnu razliku, dnevnici su trenutak inspiracije i autorova zbilja, a memoari često naknadna pamet generala nakon bitke. U svakom slučaju dnevnici imaju veću težinu. Ove sam godine pročitao sjajne zapise „Kakvi smo bili“, zagrebačke obitelji Deželić, koja je dala mnogobrojne zaslužne osobe hrvatske povijesti. Kroz niz generacija zapisivali su događaje vlastite obitelji koja je igrala značajnu ulogu u zagrebačkom društvu 19. i 20. stoljeća. Pomislih danas kako bi bilo lijepo započeti s tako nečim u vlastitoj obitelji, a onda se uopće preplašim tako velikog projekta. A i kome bih ga ostavio? Mogu li očekivati i tražiti jednog dana nešto takvo od svoje djece? U vremenu kad informacije kolaju brzinom svjetlosti, a sve što se događa sada, u sekundi postaje zastarjelo i prošlost. Ne, ne će ići. Bolje započeti s ovim kratkim sedmodnevnim dnevnikom pa tko zna… možda ipak… Uostalom stara kineska poslovica kaže: I najduže putovanje počinje prvim korakom. Pa gdje me to odvede…
Utorak, 15. kolovoza
Minulo je velikomašno proščenje. I leto je, eto, otišlo baš kakti vu snu. Čakaju nas još jesenska proščenja, a onda bu več zdalka zadišal Božič.