Pogled u hrvatsku književnost
Mato Nedić:
Hod po oblacima,
Vlastita naklada,
Tolisa, 2017.
Zbirka interpretacijskih eseja o hrvatskoj književnosti naslovljena „Hod po oblacima“ trinaesto je književno djelo Mate Nedića – to je izdanje objavljeno povodom dvadeset godina književne nazočnosti ovoga autora na hrvatskome književnom prostoru. Poslije zbirka novela, putopisne i poetske proze, pripovjedaka te romana Mato je Nedić ove godine objavio dvije zbirke eseja: „Hod po oblacima“, knjigu koju posvećuje djelima najznačajnijih hrvatskih književnika koji su obilježili nacionalnu književnost s kraja devetnaestoga i u dvadesetome stoljeću, te „Ako hoćeš biti svjetionik“, knjigu u kojoj je donio eseje posvećene djelima bitnih svjetskih književnika koji su djelovali u istome razdoblju.
Knjiga „Hod po oblacima“ formalno je i tematski razdijeljena u četiri cjeline u kojima autor čitatelja vodi uglavnom kroz dvadeseto stoljeće hrvatske književnosti hrabro se suočavajući s klasicima proznoga i poetskoga stvaralaštva koji su obilježili hrvatsku književnost i uveli ju u europsku i svjetsku literaturu. Samo su prvi i drugi esej oda prošlim vremenima, priznanje začetnicima književne kulture na tlu Bosne i Hercegovine, franjevcima, fra Matiji Divkoviću i fra Martinu Nediću Tolišaninu, zaslužnima što se bosanskohercegovačka misao utkiva u stvaralaštvo svojega vremena.
U uvodnome eseju naslovljenome „Uporišta hrvatske književne kulture u Bosni i Hercegovini“ Nedić daje presjek književne kulture na ovome zemljopisnom području, kulture koja je očuvala hrvatsku samobitnost i kroz stoljeća, usprkos nesklonim vremenima i političkome položaju Hrvata, očuvala svijest o narodnoj pripadnosti i o neraskidivome zajedništvu, o čvrstini cjelokupnoga hrvatskog književnog i kulturnog korpusa. U eseju „Govor vila u spjevu Poraz bašah a zavedenje nizama u Bosni o. Martina Nedića Tolišanina“ Mato je Nedić nastavio govor o Bosni, govoreći o prvome ilircu iz Bosne, fra Martinu Nediću i njegovome pjevanju, ali naglašavajući i lirsku konstantu u nedićevskome pisanju od fra Martina i fra Bone Nedića do vlastitoga književnog rada.
Mato Nedić je prozni pisac s istančanim osjećajem za liričnost. Stoga on najvećim imenima hrvatske literature prilazi s uvažavanjem, ali i s emotivnim odnosom, koji analitičkome prikazu pojedinih tema ne umanjuje vjerodostojnost i uvjerljivost promišljanja o književnoj baštini, koju nam je dvadeseto stoljeće namrlo. Njegov je esejistički diskurs prožet istraživačkom strašću, ali i smirenošću kazivanja, iskazan poetičnim rečenicama koje u čitateljevome duhu izazivaju želju za sljubljivanjem s tekstom, za razotkrivanjem njegovih značenja. U tome smislu, kao i svaki književnik, napose pjesnik, i Mato Nedić traži aktivnoga čitatelja, koji će o pročitanome razmišljati, koji će možda i posegnuti za djelima koja Nedić analizira, kako bi ogledao Nedićev s vlastitim doživljajem pročitanih djela.