Hrvatski umjetnici športa
Ima stvari, koje su uvijek tu. Uz nas. S nama. Za čitavu jednu povijest. To su junakinje i vitezovi hrvatskog športa. Ovo je skraćenica, jer ima još toga. I – bit će. A prošla nedjelja je bila Lukina u Realu i Sandrina na “dijamantu†u Birminghamu
Uvijek nam je lista “uvjerljivih†bila dugačka. Od kad pamtim. Njih se nije skidalo. Njihova diplomacija, predstavljanje hrvatskog športa, bila je poput stijene o koju udara Jadran. Hrvati su imali davno, prije Drugog svjetskog rata, sigurno znam, trojicu “čudesnihâ€: nogometaše Icu Hitreca i Glasera te tenisača, Franju Punčeca. Onda se govorilo: “Bili su wunderkindâ€. Icek je tak “šusalâ€, jednom i drugom, da se sve prašilo. Ovisok, plećat, na snažnim nogama, pun virtuoznosti, driblinga i topovskih udaraca. Prvi pravi naš profić. U “Skakavacaâ€, u Zürichu. Da, za Grasshopper. Njegova slava ostaje, do danas. Posvetio sam mu čitavu knjigu koja izlazi, ove jeseni. Nitko nije bio tako elegantan, odmjeren, uspravan i dugih ruku, isukanih šaka, kao najbolji hrvatski golman, sve do danas, Franjo Glaser. Njemu će ususret poći, nešto kasnije jednaka klasa, Zvonimir Monsider. Glaser je bio vratar Gradjanskog, Monsider, Concordije. Jedan i drugi za Hrvatsku. I, onu – Nezavisnu. One teške, crvene noći, na kraju su progutale jednog i drugog. Monsider je pobjegao iz Jugoslavije, koju nije mogao smisliti. Emigrirao je i naš, možda najveći teniski mušketir Francek Punčec. On je bio sam vrh tadašnjeg svjetskog tenisa. Majstor bijele loptice. Njegove lopte kopale su jame, na crvenom lešu teniskih arena. Nikad se nije vratio doma. Posljednji dom bila mu je Južna Afrika. Johannesburg. Tamo ga je sretao i koliko puta “presnimavaoâ€. Još jedan “el Grande†u Hrvata, ping pongaš dr. Žarko Dolinar.
U poratnom razdoblju, slava je pripala, opet, nogometašima. Je li Europa uopće imala, istovremeno, visoku klasu Štefa Bobeka, Bajde Vukasa, Čika Čajkovskog i Branka Zebeca. I ne samo veliki igrači i podučavatelji. Prve klase. Ni sam Bukovi nije bio daleko od njih. Bili su mu učenici. S doktorskom trenerskom diplomom. Boljeg, od Bobeka, na svoje oči, ja nisam videl. Genijalac. Raznovrsnost kojoj nema ravna. Samo će ga nadvisiti, kompletnošću, Di Stefano. Argentinac madridskog Reala. Bajdo je Vukas potapao čitav britanski nogomet, igrajući za Kontinent. I bio prvi “socijalistički†profić. Igrat će u Bologni. Čik Čajkovski, punim imenom Zlatko, s Gornjeg grada, rekao je, jednom, jasno, u šali, slavnom Puskasu: “Znači, Oczi, ti si u Honvedu pukovnik, a da sam ja u Honvedu, bio bih general.†Jer, on je mogao sve. Sam. Samcat. Di je lopta, evo ga: Čik.