MISIONARI DOBRICE ĆOSOĆA U NOVOM RUHU
Riječ je o autoru koji se, nakon objave knjige o Tuđmanu, o raspadu Jugoslavije raspitivao po Beogradu. I nakon svega postao – ‘katolikom’. Ne ćemo ispitivati koliko je ‘pokatoličenje’ povezano s mogućim marketinškim razlozima, niti spominjati ime toga novinara, jer nas manje zanimaju pojedinačni prinosi od nove strategije nijekanja hrvatskih povijesnih i prirodnih prava i ponovnoga nametanja imperijalne mitologije, koja se ne uspijeva pomiriti s realnim životom i s novom stvarnošću
Prije oslobađajućih presuda hrvatskim generalima u Haagu, novinar iz ove priče napisao je (2004.), u debeloj knjizi (740 str.), nazvanoj biografijom Franje Tuđmana, da su strateški ciljevi politike prvoga hrvatskog predsjednika bili progon Srba i pokušaj osvajanja dijelova druge države, proglasio ga je zločincem proustaške političke orijentacije, koji je bitne elemente svoje politike preuzeo od Maksa Luburića. Bile su to vrlo podle i zločeste optužbe prilagođene imperativima „detuđmanizacije“ i očekivanjima da će Hrvatsku, zbog toga što se uspjela obraniti i osloboditi, ipak, nakon svega, kako bi rekao Matoš, objesiti na stup srama, i ponovno natjeravati u zajednicu ‘bratstva i jedinstva’. Danas se oko Hrvatske pletu drukčije mreže, ali bar imamo vlast koja ne da na Oluju i na čast hrvatskih branitelja. U bilješkama (2012.) o recepciji te knjige u Beogradu, njezin pisac navodi da on od svojih ocjena Tuđmanove politike nije odustao. A one se ne razlikuju od ocjena agresorske sile koja je napala Hrvatsku. Ministarstva RH – njegovi sponzori, iz vremena drukčijega odnosa prema Hrvatskoj, nisu u takvu štivu vidjeli ništa spornoga. Stvari su se počele mijenjati oslobađanjem hrvatskih generala iz haaških tamnica, na koje je trebao pasti teret hrvatske ‘krivnje’. Zbog sadržaja koji je pred nama morali smo ponoviti te ementarne činjenice.
Pokatoličenje. Nedavno je objavljeno kako je spomenuti Tuđmanov ‘biograf’’ doživio vjersko prosvjetljenje. Večernji list je (16. srpnja 2017.) donio vrlo opširan prikaz, na četiri stranice, o navodnoj, duhovnoj preobrazbi toga čovjeka. Nakon objave knjige o Tuđmanu, o raspadu Jugoslavije raspitivao se po Beogradu. I nakon svega postao – ‘katolikom’. Ne ćemo ispitivati koliko je ‘pokatoličenje’ povezano s mogućim marketinškim razlozima, niti spominjati ime toga novinara, jer nas manje zanimaju pojedinačni prinosi od nove strategije nijekanja hrvatskih povijesnih i prirodnih prava i ponovnoga nametanja imperijalne mitologije, koja se ne uspijeva pomiriti s realnim životom i s novom stvarnošću. Više se niti ne pokušava izjednačavati obrambeni patriotizam s osvajačkim šovinizmom, govorom o građanskom ratu, nego se agresija na našu zemlju, od 1990. do 1995. nastoji prikrivati, kako bi se sva povijest Domovinskoga rata ugurala u dva kolovoška dana 1995., uz povik ‘srpski porazi nisu konačniâ€. Unutar te intencije motrimo i djelovanje nekih hrvatskih državnih institucija, koje su iz državne blagajne podupirale zagovornike politike koja tvrdi da hrvatska država nije utemeljena na časnom djelovanju svojih ljudi i institucija. Konvertitstvo, koje spominjemo u izravnom je dodiru s tom realnošću. (Konvertit, „u religijama, osoba koja je prešla na drugu vjeru ili se odrekla ateizma. U širem značenju, onaj tko iz uvjerenja prihvati filozofski, politički i sl. nauk koji je prije pobijao“, Hrv. encikl.). To što na jednom mjestu u intervjuu novinar-obraćenik iznosi, ne baš promišljenu tvrdnju, kako „samo netko tko je katolik“ može pisati „hrvatsku nacionalnu povijest“, lako je povezati sa svijetom obmana i manipulacija. Ali on se u svojim tekstovima hvali i time da je zapravo sponzorirani novinar i da mu je, uz tajne izvore, u džep curio i novac iz hrvatskoga državnoga proračuna. („U svibnju 2006. nisam u Beograd došao kao turist, u moje je istraživanje utrošen golem trud, energija i vrijeme s moje strane, a isto tako i novac mojih donatora i sponzora, među kojima su bila i neka ministarstva RH.“ Piše kako su mu neki povjerovali da bi mogao nešto važna doznati od Dobrice Ćosića, za koga “svatko iole pametan i upućen zna da je on, a ne Slobodan Milošević, pravi, istinski i jedini tvorac suvremenoga srpskoga nacionalizma, iz druge polovice 20. stoljeća.“)