Palikuće i požari
Dogorjelo je ovo žarko ljeto. Plamtjela je južna Hrvatska, kao nikad dosad. Bilo je strašno. I medijski „atraktivno“, kako reče predsjednik
Vlade Andrej Plenković. Sreća je u nesreći što nije bilo ljudskih žrtava.
Nehotične požare izazvalo je nemarno spaljivanje korova, loženje vatre na otvorenom i prirodno samozapaljivanje. Hotimične požare podmetnuli su duševni bolesnici (piromani) i petokolonaški djelatnici (diverzanti). Tako to razvrstava laički razum. Koliko je kojih požara bilo? To znaju sigurnosne službe. No one su zbog tobožnjega „državnog razloga“ (raison d’État), u takvim pitanjima do grla zakopčane. Smijete se mojoj vjeri u policijsko znanje? Dobro, smijte se. Ali ni vaša vjera nije manje djetinjasta. Zar vi doista vjerujete da te službe još nisu uspjele otkriti onoga umjetnika koji je prije nekoliko godina svjetsku slavu stekao crtežom divovske svastike na travnjaku splitskoga nogometnog stadiona? Da o njemu nitko ništa ne zna? Ni Ranko Ostojić (SDP), ni Vlaho Orepić (Most), ni Davor Božinović (HDZ)? To je, najblaže rečeno, nevjerojatno. Ne stoga što poslovično OZNA „na ovim prostorima“ sve dozna. To ne. Ovdje je riječ o postmodernim ljudima koji su prirodno nadareni i odgojem u mladosti osposobljeni za demokratske ministre unutarnjih poslova. A sudeći po okolnostima počinjenja zločina, sigurnosne su službe jamačno znale zločinca, pa ga nije trebalo identificirati, a locirati, uhititi i transferirati perverznoga junaka nisu ni htjele ni smjele – zbog „državnoga razloga“. Zbog istoga razloga ni danas ne znamo tko je prije desetak godina bacio bombu na kuću predsjednika Hrvatskoga bloka. Ne znamo niti ćemo doznati. Ignoramus et ignorabimus.
Kada su vatrogasci, vojnici i mjesni stanovnici pogasili šumske požare u južnoj Hrvatskoj, dok su se još dimila golema požarišta, planuo je krasan požar u središnjoj Hrvatskoj. Točnije, u Zagrebu, glavnomu gradu svih Hrvata. Vatra je užgana u starogradskoj vijećnici Skupštine Grada Zagreba. Užgali su je Bruna Esih, Zlatko Hasanbegović i ostali gradski zastupnici stranke Neovisni za Hrvatsku. Kako? Vrlo jednostavno. Milanu su Bandiću za razgovor o skupštinskoj suradnji postavili preduvjet: micanje imena velezločinca Josipa Broza Tita s najljepšega zagrebačkog trga. Bandić je dugo razmišljao, a kada mu se učinilo da bi zbog Tita mogao izgubiti vlast, žrtvovao je svoga kumira. Tako su gospođa Esih i gospodin Hasanbegović uspješno dovršili dugogodišnje nastojanje Kruga za trg. Tito je otišao preko Romanije, a trg je preimenovan, po Bandićevoj želji u Trg Republike Hrvatske.