Zanimaju me trenutci i odnosi iz kojih izvire duhovna ljepota
Tomislav Buntak (Zagreb, 24. travnja 1971.) diplomirao je 1997. I od tada prikupio niz nagrada i uspjelih nastupa: Rektorovu nagradu dobio je još 1994., 1996. Nagradu na Salonu mladih, 2005. Nagradu AICE na 39. Zagrebačkom salonu. Iste ga godine pozivaju u rezidencijalni program u New Yorku gdje u MOMI izvodi rad „Konačna pobjeda nebeske vojske“ na 250 m2. Križni put za Franjevački samostan u Karinu izveo je 2006. Iste godine sudjeluje na Kairskom bijenalu, a 2008. sudjelovao u rezidencijalnom programu u Tokiju. Te je godine za izložbu u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu „Hodočasnici – vizija mističnih putovanja“ dobio 2009. Nagradu Vladimir Nazor. Od 2010. predaje na ALU u Zagrebu, a od 2016. obnaša funkciju prodekana. Izdavačka kuća „Fraktura“ objavila mu je monografiju iz pera Branka Franceschija. Trenutačno izlaže u Gradskoj galeriji u Krapini na skupnoj izložbi „Iz atelijera“ gdje u skupini autora koji su vezani na Hrvatsko zagorje, izlaže slike svojih idiličnih i mističnih pejzaža nastanjenih mnoštvom aktova.
U svojoj knjizi Psovka od ljubavi Albert Kinert duhovito kaže kako svoje likove sanja, te kako ga opsjedaju i ako ih ne naslika po nekoliko na slici ne će ih se moći riješiti za života, a ne zna kakvi su uvjeti slikanja na drugom svijetu. Imate li slične vizije, neke vrste opsjedanja likovima?
– Nekad da. Nekad su to snovi. Dogodi se to, ovisi o intenzitetu, no kada se preko dana o tome razmišlja, san preraste u maštu. Kada se svjesno pomiješa sa nesvjesnim, to je zapravo mašta. Maštam, to da.
Šta je u Vašem slikarstvu vodeće, što prevladava; što je primarno: boja, ritam, kompozicija, ili…?
– Meni se čini, sad nakon ovog broja godina moga stvaranja, da je ritam taj koji mi je najbliži od svega. Jer ritam provodim i kroz kompoziciju likova, pa i kroz nanošenje boje na površinu. Mislim da je tu ritam najviše prisutan, više nego išta drugo. Čak i u tom apstraktnom tragu boje važni su mi ritmovi koji se tu događaju. Isto je s kompozicijom i s tim literarnim dijelom. Bez tog sama slika ni nema tu radost. Zato ja volim Kinerta, jako. Posebno u tom njegovu dijelu kada se razigrao figurama; zapravo taj njegov ritam figura koji se javlja na slici… to im daje neku posebnost. Ritam boje možemo pratiti i kod Velasqueza, ali ono što se događa krajem 19. stoljeća kod impresionista i kasnije postimpresionista, to sitno nanošenje boja kao mrlja, tu nastaje izraziti ritam. A kad prevladava ritam, postaje potpuno nevažno je li slika apstraktna ili figurativna. Bitan je ta dinamika poteza i boje u slici.