Bosanska Posavina naša zaboravljena
Tužan dan za Hrvate
6. listopada 1992. nije se mogao „probiti“ u hrvatske mediji
Malo je tko zabilježio što se dogodilo 6. listopada 1992. Medijima je i dalje najvažnija kriza u Agrokoru i „dopisivanje“ gazde (?) – Ivice Todorića. Ta tvrtka ostat će zabilježena u hrvatskoj povijesti po enormnom gubitku (krađi novaca), ali i po tome što čelni čovjek, dok ovo pišemo, još nije završio u Remetincu. Ljude zatvaraju i tjeraju iz stanova i kuća za mizerne iznose, a veliki kriminal samo što još i ne podupiru! Da je prava i pravice Todorić i njegova obitelj ne bi mogli živjeti od silnih ovrha, a gle njega – još i prijeti!
Tužan dan za Hrvate 6. listopada 1992. nije se mogao „probiti“ u hrvatske mediji (tek tu i tamo u neke portale) zbog žalosnih igara hrvatske nogometne reprezentacije, odnosno smjene njihova izbornika. Nakon sramnih 1:1 s Finskom u Rijeci izbornika su zamijenili, ali nitko, gle vraga, nije tražio da vrati novac koji je dobio za – ništa.
A 6. listopada 1992. okupirana je bosanska Posavina! Srbi svaki čas pitaju gdje su „nestali“ nakon Vojno-redarstvene operacije Oluja 95, a nitko ne pita gdje je oko 200 tisuća Hrvata iz tog dijela Bosne i Hercegovine.
Nakon okupacije tamo se vratio tek mali broj Hrvata, o čemu često govori, banjalučki biskup Franjo Komarica, koji kaže da je to bio jedan od najvećih genocida u suvremenoj povijesti Europe.
Bosansku Posavinu branili su i dragovoljci iz Hrvatske, a moja malenkost također je bila među njima, u sastavu 145. koprivničke taktičke grupe „Jastrebovi“, na čijem je čelu bio Željko Capić. Ostali smo tamo do zadnjega dana. Baš toga 6. listopada u jutarnjim satima bio sam dozapovjednikom u izviđanju terena prema Bosanskom Brodu, kano smo se trebali povlačiti. Na samom ulazu u grad naš je automobil bio zasut hrpom metaka, od kojih me jedan pogodio u ruku, ali srećom ostali smo živi, što je najvažnije.