Europa nam nudi trojanskog konja
Ponedjeljak, 9. listopada
Moja rodna kuća u Selcima je smještene uz čimatorij crkve Gospe Karmelske (17. st). Stražnji dio prezbiterija dijelom resi i štiti moje dvorište. Tako se i moja ulica naziva Gospe Karmelske. Ta ulica vodi na mjesni trg Stjepana Radića čija bista kipara Augustinčića gleda na središte trga. Monumentalna župna crkva Krista Kralja (20. st.) dominira trgom. S lijeve strane trga je zid pjesnika-laureata poznate godišnje manifestacije Croatia rediviva, čiji je osnivač i predvoditelj dr. Drago Štambuk, rođeni Selčanin, inače priznati hrvatski pjesnik, liječnik i diplomat. S desne strane trga je Općinska zgrada uz koju su postavljena dva poprsja. Martinu Kukučinu, slovačkom liječniku i piscu knjige Dom u Strani, te prvom načelniku Selaca Tomi Didoliću.
U dvorištu crkve Krista Kralja, desno od prezbiterija, postavljen je kameni kip u nadnaravnoj veličini, velikom i svetom papi Ivanu Pavlu II. rad K. Kovačića. A iza crkve nalazi se Park zahvalnosti u kojem su postavljena tri poprsja najzaslužnijima za priznanje i neovisnost Lijepe naše: dr. Franji Tuđmanu, Hansu Dietrichu Genscheru i Aloisu Mocku. U tom povijesnom i memorijalnom okruženju popijem jutarnju kavu, prolistam novine i susretnem se s više svojih sumještana i povjerenih mi vjernika. Dakako i ovog jutra nisam prekinuo tu praksu. Osim toga kao pomoćnik župniku fra Jakovu, redovito vodim sv. misu i dnevno zađem u crkvu. Uz poklon i kratkoj molitvi pred svetohraništem u lijevoj lađi crkve, ne mogu, a da ne zastanem pred grobom biskupa Andra Štambuka, pokopanog u prezbiteriju župne crkve Krista Kralja. U odsutnosti tadašnjeg župnika don Luke, svećenik Andro me je krstio, pa me to više povezuje s pokojnikom i evocira uspomene:
Godine 1955. kao petogodišnji dječak igrao sam se u dvorištu rodne kuće u Selcima. U jednom trenutku s obližnjeg zvonika počelo je zvoniti veliko «mrtvačko» zvono. Odmah sam zaključio da je netko umro. Međutim, zvono je zvonilo neobično dugo, a onda su se brecanjem – povremeno uključivala i ostala zvona. Otrčao sam majci i upitao je: «Ma, zašto ovako dugo zvoni?» – «Komunisti su ubili don Androta biskupa!» – odgovorila je razočarano, ali i buntovno – aludirajući na «ubojice». U tom trenutku nisam znao da je umrli biskup rođeni Selčanin prezimenom Štambuk. Kao dječačić nisam znao da je bio u El Shatu u izbjeglištvu s brojnim otočanima s područja naše biskupije i šire te je bio djelitelj sakramenata i služitelj mnogoj braći, a u znak solidarnosti s partizanskim pokretom nosio je na svojoj kapi čak zvijezdu petokratku. Nisam u tom trenutku znao za činjenice i poteškoće u složenim okolnostima nakon «oslobođenja».
Kad se don Andro vratio s izbjeglištva u Hvar bio je omiljen među vjerničkim pukom, ali nepodoban predstavnicima vlasti za provođenje novog komunističkog režima i sustava. U to vrijeme nisam mogao ni shvatiti ni znati da je grupa ekstremnih hvarskih komunista organizirala pogubljenje tog svećenika, da su pripravili brod, vreću i oveći kamen da ga svežu i bace živa u more. A kad im to nije uspjelo, onda su ga iste večeri u jednom kutu hvarske vale, kod Franjevačkog samostana izubijali nanijevši mu velike udarce i modrice na glavi i trbuhu. Iste godine, don Andro je imenovan pomoćnim hvarskim biskupom i nakon četrdesetak dana umro u splitskoj Općoj bolnici «od perforacije slijepog crijeva». Ne mogu zaboraviti mnoštvo vjernika na pogrebu u Selcima. Pred mojim djetinjim očima redali su se desetci svećenika, redovnika, redovnica svih redova i boja, koji su pratili lijes. I ne mogu zaboraviti glasni plač žena i vidljive suze brojnog vjerničkog puka za voljenim mladim Biskupom.
Od tada sam svima, kao petogodišnji dječak, govorio: „Bit ću biskup!“ Istina nisam postao biskup, ali sam ostvario svećeništvo i nakon 43 godine svećeničke službe došao sasvim blizu svom nezaboravnom Biskupu.
Utorak, 10. listopada
Posjetila me je jedna obitelj iz Austrije, pa smo uz obilazak mjesta pošli do obližnjih Povalja rodnog mjesta pok. dr. Ivana Ostojića, profesora i pisca poznate knjige Benediktinci u Hrvatskoj.