PROSTORI HRVATSKE PROZE (Piše: Ivan Božičević)

Dosta mi je Hollywooda

Boris Gregorić:
Kiwi broj 27,
Biakova,
Zagreb, 2015.

Četrdesetak tekstova obuhvaća nova kratkoprozna knjiga Borisa Gregorića a tiskana je u nakladi zagrebačke Biakove, izdavača koji je 2013. objavio i autorovu knjigu “Čitanje u krevetu i druge kratke priče”. “Kiwi broj 27” sadrži i “Bilješku o piscu” koju je, u ponešto šaljivom, zafrkantskom tonu, sročio Gregorić te naglasio da piše knjige “uglavnom nestvarne proze” i uz to “Voli skitati svijetom”. Pridodao je da ga iritira vjetrovito vrijeme a milo mu je i ugodno “kad se sunce ponovo rađa”. Iz “bilješke” vidimo da Gregorić i dalje želi biti i ostati apartni, izglobljeni, odmaknuti, zaigrani, “neo­zbiljni” literat. Pisac kojemu nije stalo do “oponašanja”, “presli­kavanja” tzv. stvarnosti, i koji eksplicite kaže da ga iritira “majstorstvo stvarnosnog pisanja”. Gregorićevi su likovi nerijetko i nje­govi dvojnici, “glasnogovornici” koji se ne žele uključiti u buku i mehaniku uniformiranoga, globaliziranoga svijeta što se hrani praz­nim, banalnim, nametljivim ceremonijama i spektaklima u režiji “zlih parazita koji kontroliraju medije”.
Gregorić je vičan humoru, satiri, parodiji, sarkazmu; u naslovnoj priči njegovi “protagonisti” žive u glavnom gradu Republike Kalamburije, Krumpirovcu”. Tekstura autorovih proza protkana je literar­nim referencama, reminiscencijama, parafrazama pa tako primjerice engleski klasik, pjesnik i dramatik Marlowe (1564.-1593.) prolazi kroz priču Velika američka provalija br.6. Pisac ga prikazuje kao osobenjaka, otkvačenjaka koji se onirikom odmiče od tvarnoga svijeta a sebe i svoj bitak prepoznaje u naturi, u prirodi “zviždukom opona­šajući pjev kakvog ptića u grmu”.