Pravi hrvatski veledvoboj
Još jedna utakmica Hajduka i Dinama; utakmica velikih očekivanja i promašenih prilika, završena rezultatom 2:2
Znam ih u dušu. Jer sam u tom nogometanju plavih i bilih, još od dana prije Drugog svjetskog rata. Uvijek nategnutih “hozentregeraâ€. Ma, gdje se igralo. Doli ili ti – gori. Pod Marjanom ili u slobodnom kraljevskom gradu. Još, od Bele IV. I to, teško suparništvo, koje nadskače i samu ideju narodnosti, Hrvata. Bio sam i na onoj slavnoj, 1941. utakmici, 4:4, na purgerskom igralištu. Onda su Purgeri spašavali – bod. I, spasili 2:4 vodstvo Hajduka. Sada toliko ljeta kasnije, na Poljudu,u predvečerje babljeg ljeta koje se tiho izvlačilo i svog toplog, žutog sjaja, Bili su tići, iščupali, elferom, živu glavu.2:2. Uz GNK Dinama 2:1! Onda, Antolković i Lešnik su ipak oderali Splićane, sada je Erceg “skalpiraoâ€, topom s bijele točke, u sučevoj nadoknadi, najtežom kaznom, Purgere. Dakle, ipak nekaj. Jer dugo se provlačila, lebdećim minutama, bez naboja, utakmica, tipična hajdučko-dinamovska: bez pravog naboja. Bi, pa ne bi. I, obratno. Katalončevi figuranti imali su, objektivno, nešto više daha, puno više žustrine, u cjelini. Pred golom vitkog, ali nekako, usnulog Livakovića, nisu našali onaj pravi zamah, koji bi izgurao visoka nadanja Poljuda.
Kažu, da se putovalo i tisuću kilometara da bi uživali uz jeku fanfara, u gala-predstavi. Jasno, u prvom redu Hajduka. Bilo je, ukusno, vidjeti, bijelo-plave, u klasičnoj boji, pa ovo i jest hrvatski el clasico. Jednako tako i dinamovce, u modrom. No, jedne i druge, nekako ne baš uvijek ali često pojede nabijenost trenutka tako daleko, da se – igra – negdje pogubi. Vidio sam bar, stotinjak tih utakmica, naših velikana. Uvijek, isto. Rečeno, a nedorečeno. Uvijek, netko “zapiliâ€. Ni, ovo od neki dan, pjevalo je takvu pjesmu. Tužaljku. Ne pucaju Plavi, ne pucaju “Biliâ€. I kak onda? Više je, nekako, lopte bilo u domaćih. Ali, toliko njih, bez ideja. Bez konačnice. Ipak je Joan Carillo dao više ritma svojima. Cvitanović je izgubio, dugo, dugo taj ritam. Nije na nogama bio, pravi. Plesalo se. Ali, nije bilo ukrasnih figura. Književnici bi rekli: epiteton ornans. Tribina bi rado pljeskala. Ali, toliko je moćna, da rajše – čkomi. Tu i tamo, zamasi zastava. A na njima, kao de nedostaje hrvatskog grba, i CRO-trobojnice! Čak je pala i neka sitna igra, vatre i dima. I, činilo mi se da je još jedan priča, ostala bez autora. Onako, pirandelovski. I, gle! Ademi. Povratnik, nakon dugih ljeta, zbog, navodnog dopinga, uletio je na raširenim krilima.