Vatreni na Rubikonu!
U dvije utakmice s Grčkom, u Zagrebu i u Ateni, Hrvatska otvara
svoj put, peti, ako se ne varam, na nogometni mundial, u Rusiji
I ne onaj stari, za rimskog Cezara. Ovu nisu ni Gali. Ni sjever. Ni Carstvo. Ni Romagniola ni Cisalpska Galija. Nema ni poslovične, “bačene kockeâ€. Alea iacta est. Ovo je naše, domaće, športsko “uzglavljeâ€. U bijelom. I modrom. Kockasto. Neki gadni, ružni Rubikon navukao je svoju crnu vodurinu, uz dernjavu. I plač. Kam se god okreneš: voda. Aguas bajas turbias. Mutne vode teku. To je činjenica. Ubada. Ruši. A još nije kraj. Još nas čekaju hipoliti drevne Grecije. Helas. Izlučnica, mundialske vrijednosti. Tko dobije – ide, ko izgubi – pada. Sve do Dubaja! Uz pitanje, koje je jače od stiska, konjskih kopita. Odakle – oni. Tko? Grci. Odlučuju i o Hrvatskoj. O jednom SP-u! Je li to moguće? To bi trebala biti trenung – tekma, kako su “šprehali†Zagrepčanici, Vlaške ulice. Vrdjuka, Perška i dečki. “Dva dečkaâ€. Takvi su bili. A gle, sada. Već je tone papira utrošeno, po dnevnicima, športovima i portalima: Grci. Ja ne znam niti jednog njihova španera. Od veličine. Ne znaju ih, ni naši igrači. Niti jedan. I, ne treba. Samo tako mogu ući u “studeni†dvoboj, u Maksimiru, a još je jedan, onda, na Pireju. U Ateni. jedan je židovski spretnik, Julius Ukrainscik, ulovio sve konce svjetskog nogometa. On, jednostavno, transportira dobrom starom Europom, nogometnim veličinama, poput Santosa ili Penarola, pa i Reala. Ravna s njima. Diže tešku “pinkuâ€. Pele i njegovi “svetci†Santosa igrali su u Zagrebu, protiv Dinama, za 30 tisuća dolara! Pele je sam donio – deset komada!Tog dana, negdje sedamdesetih, on je doveo u Split, na tada, Stari plac Madrižane kraljevskog kluba. Netko se, koliko pamtim, od “bilihâ€, opraštao. Da nije Jurica Jerković. Prijateljski. Dobro podmazano. I, s njim sjedim, u novinarskoj loži. Volio je publicistiku. Nažalost, nema se vremena dosjetiti se, prezimenu. I, gledajući, u usputnici, da je Hajduk tukao taj Real, jasno to nije Di Stefanov, čavrljamo o nogometu. Jasno, on kruži, globusom, i zna toliko toga. I zato, pitam: “Senor, gdje smo s nogometom, danas?†A, bilo je to, i sami vidite, prije pola stoljeća. Ispucao je jedan brzi, zaglušni, rafal. Ostao sam – paf! Veli: “Znate, gdje smo ? (pa i danas – a.nap.) I Grci mogu po europske ‘kante’ u nogometu. Katastrofaâ€!
Istina, to je vrijeme Panathinaikosa, koji vodi slavni, tada već umirovljeni i emigrantski “domobranac†Honveda, Ferenc Puskas. Čak – do Londona. Do same finalisime, Kupa prvaka! Ajax je bolji. Ali, na travnjaku su Wembleya – Grci! Poslije tolikih ljeta, Lisabon. Završnica Kup nacija. Portugalci s Ronaldom, protiv…? Fulali bu te! Teško pogodivo, ak je tak: protiv Grčke. A ovo je čisti zaborav. Pa, oni su, prvaci Europe. Na “Luzuâ€. I onda, u prikrajku, vrtim statistiku Hrvata i Grka. I, ne vjerujem. Oni su u – plusu. Mi jednu, oni dvije i tri, u remisu šahovskih polja. Jasno, snovi su teški. Jutra brza, pitanja, do neba: može li Luka Modrić, svojom genijalnošću, odvesti, a onda i provesti, preko Rubikona, Vatrene, do Moskve. Jasno, okruglo. Simbolički.