Hrvatski sirtaki
Hrvatski je nogomet na koncertu bogova u Rusiji. Mundial.
U odlučnici s Grčkom, visoka zagrebačka pobjeda i uvjerljivi remis, u Pireju.
Čak, i bez pogodaka! To je to!
Znam Dalića. U dušu. On nije samo ratnik. On je filozof. Psiholog. Znao je kako s Grcima, na lopti. Bio je, u ovoj uzvratnici jedne izlučnice, na Karaiskakisu, još jedan “gordijacâ€. Kako ga prasjeći? Jasno, Aleksandrovskom mudrošću. A, onda – rez! Gdje je, tu, bila “kvakaâ€? Trebalo je uhvatiti, lasom, vrijeme. Ono je bio hrvatski saveznik. Neka teče i teče…! I tako je, teklo. Od minute do minute. Grci su nešto htjeli, ali nisu znali kako. I upali su u mrežu – vremena. Ono je curilo, mirno, polagano. Nečujno. Na njezinim obalama, Vatreni. Spremni. Do jednog. Nikom nije bilo stalo do dojma. Ne, umjetničkog. S črnim vragom u savezu, tiho su drobljeni grci. Minute su plazile. Kako im začepiti gubicu? Trebalo je malo i vica. I šale. Ja sam celu večer – tatumski – vrtio na malom prstu plavog Vidu. Pravi. Neustrašiv. A, toliko, lagan. Okretan. Taj se tuče do krvi. Cijelo sam vrijeme trubio, u ponavljanju: pa ko bu tom “malomâ€, podrezal taj čuperak, na glavi. Čemu, taj repić! Svi pilje u mene. I pitaju: “Kaj nemaš drugog posla. Koga zanima jedan čuperak?†Ne znaju da se zafrkavam. Ta, pošalica večeri, potiskivala je jezu ludog vremena. Netko, od duhovitosti, uz mene je. Čujem: “Ajmo, po seviljanskog brijača. Nije li to Rossinijev Figaro? Čist zgodno. I literarno. Sad sam miran. Vrijeme se vleče, za Hrvate! Gledano odozgo, tekma, koja nije imala ni početak ni kraj. A kad je otfućakan, Hrvatska je na Mundialu. U Rusiji. Čeka se Nyon. I ždrijeb. Bila je prepuštena, bar s naše strane, mirnoj rijeci zaborava. Ušutjelo se. I čekalo.
Vura je klimala, na ruci mog prijatelja. Ja je nemam. Imam, tatinu, doma, na zidu. Ovu elektroniku, ni na uvid. Znao sam da je to potez dana: odmicaj vremena. Znao je to i Dalić. I svi, Vatreni. Kad je “frknulo†tih, prvih 45 minuta, znao sam da je ova priča, na kraju balade. Znam, čija glava pada. Ne treba mi Homer. Iako imaju jednog Herakla i samog Apolona, koji gađa – pete, nemaju Luku Modrića. Tak se tancalo, polako, sažimajući leteće minute, da je i Luka bio, pomalo “outâ€. Nije ga ni trebalo. On je delal, na svoj način – svoje. To, i kad nije bombastično, ima sunca i zraka.