Vukovar, Domovina, Sloboda
Vukovar je nakon završene bitke bio razoren i uništen, ali nije bio ni poražen ni ponižen hrvatski čovjek
i njegovo ljudsko dostojanstvo
U hrvatskoj povijesti ima događaja koji protjecanjem vremena ne gube ništa od svoga značaja i vrijednosti. Naprotiv, njihov ljudski i duhovni sadržaj s vremenom biva značajniji i vrjedniji, te pridonosi neprekidnom rastu i oplemenjivanju ljudskosti i nacionalnog identiteta. Tu je istinu spoznao i duboko ljudski osjećao pjesnik A. G. Matoš, koji je misleći na domovinu Hrvatsku zapisao: „Ima jedna mala gospa Marija/ što sve mi draža biva što je starija.“ Ako se sjetimo koliko je kroz višestoljetnu hrvatsku povijest dobrih i plemenitih ljudi živjelo u Hrvatskoj i koliko je njih najbolje što su imali, svoje živote, ugradilo u temelje hrvatske domovine, doista moramo ustvrditi činjenicu da, unatoč obilju prirodne ljepote, ipak kao što pjeva Drago Ivanišević „Hrvatska nije zemlja, kamen, voda./ Hrvatska je riječ koju naučih od majke i ono u riječi dublje od riječi.“
U Matoševim i Ivaniševićevim stihovima izražena je temeljna vrijednost domovine, predstavljena majkom kao najdražim bićem koje volimo i koja nas voli, majkom kao uzvišenom ljudskom osobnošću, te možemo zaključiti da su ljudi, odnosno narod najveća vrjednota Hrvatske. Za domovinu dobrih i plemenitih ljudi vrijedilo je ginuti da bi se za buduće naraštaje sačuvalo dragocjene Božje darove: u lijepoj zemlji ljude dobre volje. Upravo je spomenute darove kao najveću dragocjenost hrvatske domovine i odnos hrvatskog naroda prema toj dragocjenosti istaknuo u hrvatskoj himni Antun Mihanović riječima: „Teci Savo, Dravo teci,/ nit ti Dunav silu gubi./ Sinje more, svijetu reci da svoj narod Hrvat ljubi“.