I Torcida i BBB u počasnoj povorci
S ponosom smo gledali kako su se obilježavanju tužne obljetnice stradanja i žrtve Vukovara srcem i duhom pridružili hrvatski športaši
Jedna od najvećih komemoracija na ulicama Vukovara. Sedamdesetak tisuća ljudi. Misa zadušnica već je odzvanjala zadnjim zvonima, a i hodočasnici su još pristizali na posljednje akorde Requiema za Vukovar. Veličanstveno! Ovog puta, posebice su bili zabilježeni i – športaši. I, nogometaši. I njihovi prijatelji, do samog groba. Hajdukovci oko Torcide, čija su slova ispisana gotovo gotskim znakovljem i bebeovci, Dinama. I Osječani Kohorte i pristaše Cibalije. Dostojanstveni. U zajedničkoj misiji. Ugašenih “topovskih cijevi†koje sijevaju na igralištima za vrijeme utakmica u Zagrebu i Splitu. Nijemo opčinjeni silnom tugom trenutka i slavljem hrvatskog marša od Opće bolnice do Memorijalnog groblja. Raspucavaju srcima križevi, upaljene svijeće i hrvatske trobojnice. Do misnog slavlja. Iza samih ljudi, iz vodstva hrvatskog naroda i predsjednice Hrvatske Kolinde Grabar-Kitarović. Bio sam ponosan na te skupine, najvatrenijih. Slamali su bol čitavog jednog naroda, šutnjom. Prisutnošću. I, razvijenim barjacima. Bio je to njihov dan. Pokazali su da i oni mogu biti u usporednici, jedan do drugih. Staloženi, mirni, prožeti dubokim domoljubljem. Hrvatstvom. Njihovi su Vukovarci i svi oni preživjeli dobrovoljci postrojbe, Hrvatskih oružanih snaga. Čak, i uz položenih na ovo hrvatsko groblje, stranaca. U prvom redu Francuza Jean-Michela Nicoliera. Bilo je to velebno ozračje. Bilo je pomalo sivo, kiša bi i ne bi, nebo obojeno oblacima, niskim. Punih vode i suza. Išlo se. Zajedno. Kao nikad. Na onu slavnu obljetnici “zatvaranjaâ€, evo ih sada, 18. studenog 2017. otvorenih srdaca, pobjednici. S Vukovarom. Gradom herojem. To je hrvatski Siget u našoj vlastitoj domovini. I ne, samo to. I Vukovarci imaju svoje športske heroje. Tko može zaboraviti olimpijca Damira Martina. I tolike druge. Uzduž Vukovarske avenije u Trnju, uz upaljene svijeće u rukama ili na modrini asfalta, Dinamo je imao svoje ljude u prvim redovima. I samog predsjednika Mirka Barišića i školarce škole Hitrec-Kacian. Bili su časni. Dostojanstveni. Jer, njihove su športske zastave – predvodničke. To su one iste, koji su otvorena srca i punih pluća navučeni, povijesno, na jarbole hrvatskih Domagojevih strijelaca, nedavno, napunili Maksimir i poslali Vatrene, bojnim poklicima, Thompsonovim koračnicama, u jednoj vele igri izabranika pod Dalićem, na konačnu večeru, u Atenu. Bili su jedno. Hrvatska.