Vrtoglava predigra
Na književnoj Tribini Hrvatsko slovo uživo 26. listopada 2017. knjigu Napojnica samoće Frana Vlatkovića predstavili su dr. sc. Domogoj Vidović, Mate Kovačević, Stjepan Šešelj i Bartul Matijaca. U ovom broju donosimo osvrt Domagoja Vidovića.
Franu Vlatkovića upoznao sam na jednoj od tribina Hrvatskoga slova više-manje posve slučajno. Skutrio se sa svoja skoro dva metra u kutu ispod skalina koji razdvajaju gornji i donji pod svima nam znanoga prostora. Čistio je stare lente i nešto mi polurazgovijetno dobacio usput kašljucajući poput brodskoga motora. Ono što mi je bilo najneobičnije jest da sam ga savršeno razumio. Malo sam bio zamahnuo glavom, u sebi rekao Dobro, vrijeme ti je da opet pregledaš glavu i da prebrojiš daske, ali kad sam nakon nekoga vremena shvatio da već na pola rečenice razumijem što mi je htio reći te da ga u širemu društvu često jedini razumijem, prestao sam o tome misliti i prihvatio to kao nešto posve obično. Uostalom, čakavci su (a Frano to jest i kad govori na gramatikanu jer ne može pobjeći od akuta) na jugu hrvatskoga juga sve rjeđe biljke, pa je pravo zadovoljstvo govoriti svojim materinskim narječjem ili ga čuti. Štoviše, obojica smo poluotočani: on je s Pelješca, a meni je mati s Brača.
Kao što se zavičajnomu izričaju kadšto prigovara zbog „rustikalnosti“, tako se i na zavičajnu knjigu katkad gleda pomalo podrugljivo, podcjenjivački, pa se i iz hrvatske prijestolnice tu i tamo na naše književnike koji djeluju izvan metropole ili čak žive u njoj, ali su tematski ili izričajem odmaknuti od „klasičnih“ motiva, gleda pomalo nepovjerljivo. U tome su često najglasniji upravo oni koji potječu iz pasivnih krajeva, a koji su se aktivirali tek nakon što su izgubili stari zavičaj zaboravljajući pomalo vlastite korijene te odbacujući katkad i vlastita djela nastala u starome kraju kao porod od tmine.