Gospodin Nezamjenjivi
Njega nitko “nije mogao zamijeniti“, poglavito u vrijeme Račanove vlade, ali očito ni danas. Biraju ga za člana nekog odbora u Hrvatskom saboru, radi na izradi zakona o HRT-u, aktivan je u Hrvatskom novinarskom društvu, dobio je više nagrada i priznanja, među ostalim i Pupovčevu nagradu „Sveti Sava“
Često se pitamo: kakva je uloga i značenje tzv. nevladinih, neprofitnih, izvanstranačkih i neovisnih udruga kakav je, primjerice, Hrvatski helsinški odbor za ljudska prava (HHO) koji u svom programu ima zacrtano i promicanje i razvoj ljudskih prava u Republici Hrvatskoj?
Baš danas kad bi trebalo i kad hrvatski građani i te kako priželjkuju da netko u ime njih podigne svoj glas i ukaže na brojne nepravde ta i slične udruge kao da žive u „oblacima“, ili se to nama samo tako čini.
Na čelu Hrvatskoga helsinškog odbora već se godinama nalazi (nezamjenjivi i uvijek „u pravu“) Ivan Zvonimir Čičak, čovjek koji je često spominjan kao žrtva i patnik u vrijeme komunizma, tj. početkom sedamdesetih godina, kada je došao u sukob sa službenom politikom Komunističke partije, prije svega zbog svog angažiranja unutar studentskih organizacija. Zbog toga je (nevin) i odležao tri godine u kaznionici u Lepoglavi. Kasnije je imao i drugih problema, među ostalim i 1987. zbog navodne utaje poreza. Sve do pada komunizma bio je persona non grata! Međutim, stvaranjem hrvatske države pod vodstvom prvog hrvatskog predsjednika i vojskovođe dr. Franje Tuđmana ponovno je došao na političku scenu. Postao je predsjednik (?) Hrvatske seljačke stranke (HSS) koja zajedno sa HDZ-om izlazi na prve izbore. Na tim izborima stranka dobiva tri zastupnika, a nakon toga Tuđman nudi Čičku ministarsko mjesto, što ovaj odbija i usmjerava stranku u oporbu, protiv Tuđmanova HDZ-a, smatrajući da ta (obrambena!) politika nije dobra za Hrvatsku. A agresija Srbije je bila pred vratima, što najbolje govori u kojem je smjeru krenuo ovaj kontroverzni komunistički mučenik. Nakon toga, Čičak se dušom i tijekom posvećuje borbi protiv Tuđmana i HDZ-a, pa se često pojavljuje u medijima kao „najpoznatiji i najoštriji kritičar Tuđmana i njegove vlasti“. Takva aktivnost je prema svemu sudeći morala biti i nagrađena te je Čičak uz pomoć Dušana Bilandžića, Slobodana Budaka, Božidara Novaka, Danijela Ivina, Drage Pilsela, Žarka Puhovskog, Bone Zvonimira Šagija, Dubravke Ugrešić i drugih stavljen na „tron“ HHO-a, gdje je još oštrije nastavio politiku (borbu) protiv HDZ-a i Tuđmana. Uz to je neprestano javno iznosio podatke koliko su Hrvati u vrijeme obrambenog Domovinskoga rata, poglavito u Vojno-redarstvenoj operaciji Oluja, navodno izvršili zločina nad srpskim pučanstvom te da su samo na području Zagreba uništili 600 objekata! Suprotstavljao se da hrvatski građani ratuju u BiH (a nije zbog protjerivanja 200 tisuća Hrvata iz bosanske Posavine!), da se oko deset tisuća srpskih građana i vojnih lica ne deložira, a poglavito je bio (i ostao) zanesen istraživanjima masovnih (?) kršenja ljudskih prava u Domovinskome ratu od strane žrtava tj. Hrvata. Za Ministarstvo obrane RH je napisao i objavio (1994.) da je „leglo organiziranog kriminala“. Zbog te klevete je i osuđen.