Između glazbe i kiparstva nema granice
Suvremeni hrvatski umjetnik, akademski kipar i akademski glazbenik, također i sokolar, Vitold Košir, zasigurno je neobična ali i dragocjena pojava na hrvatskoj umjetničkoj sceni
Gospodine Košir, jeste li prvo akademski kipar ili akademski glazbenik ili sokolar ili glazbenik rock glazbe?
– Kiparstvo je moj poziv. Izražavanje u materijalu fizička mi je potreba. Glazba je dio mog života, emotivnog, obiteljskog, profesionalnog, zafrkantskog. Roditelji su mi bili članovi Zagrebačke filharmonije i profesori na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, sestra je orguljašica, tako da sam s glazbom odrastao i bavio se njome na sve dostupne načine. Sokolarstvo je strast, neobjašnjiva, urođena. U glazbenim skupinama najrazličitijih usmjerenja sviram od srednje škole. Jednoznačan odgovor na Vaše pitanje moj bi život učinilo mnogo jednostavnijim.
Što je Vaša ključna karakteristika u kiparstvu?
– Crpim pogonsko gorivo iz svih raspoloživih izvora. Ritam grada i njegovi materijali, glazba kao ishodište, rockerska kultura. Ove sam godine imao prigodu napraviti i postaviti spomenik zagrebačkom biskupu Martinu Borkoviću u suradnji s arhitektom Darkom Stresecom.
Slovenski sokolarski savez prihvatio je moj prikaz sokola iz serije grafika “Poniranje†kao zaštitni znak koji sam napravio u suradnji s Ivanom Kraljevićem – što mi je neizmjerna čast.
Scenograf sam predstave “Mušica†izvedene u proljeće prošle godine od glumačke družine Bastiene pod vodstvom Ljube Zečevića.