Treba učiti od fra Didaka Buntića i hrvatske prošlosti
Ponedjeljak, 8. siječnja
Tmurno siječanjsko jutro započinjem molitvom Časoslova, što mi je draga obveza svjetovne franjevke, trećarice. Jučer je završilo božićno vrijeme, otvaram ponedjeljak, psaltir prvog tjedna. Obožavam ponedjeljak, novi početak je uvijek dobar! Molitvu prekida stalno dozivanje: Mama, gledaj, a ne, aje zatvori oči… Neka, znam da će doći vrijeme kad će mi to nedostajati. Sad, dok on još raste uz mene, imam izbor ili ustati ranije ili s više koncentracije završiti molitvu. Nekako se pokušavam pokrenuti, pravim doručak, vatrica nam već gori u kaminu, muž je uranio i već je na poslu. Krenuli smo prema sinovu vrtiću, sad on moli svoju molitvu: Anđele, čuvaj me danas! I spreman je za akciju! Protekli tjedan sam izgubila u virozi i dosta toga na me čeka, a pripreme za nastavu će pričekati do sutra. Krenimo! Navisila sam raštiku s novim suvim meso, jučer skinuto. I dok raštika kadi kuću, sva balkonska vrata su otvorena, a ja skidam nakite s bora – ne baš radostan posao. Naravno da Božić nije blještavilo, ali volim sve te božićne džidže i lampice, no vakat je spremiti to sve. Žurim se do Mostara, da još uhvatim sniženje, vozim jednu studenticu, stanuje u Domu. Oni su danas pametni. Nama to nije bilo in. Ono poslijeratno vrijeme, a mi svaki dan stopirali do Mostara i natrag, baš se čudim roditeljima kako su nas puštali, ali eto, tako se valjda živjelo. Malo me gradska gužva izbacuje iz takta… stari se… vraćam se u naš gradić i sretna sam što živim u malom mistu, ipak je tu manje stresa, sirena, gužve, redova… U popodnevnim satima svi se okupljamo u kući, te je i brzo napuštamo jer – danas je ćaći rođendan. Iako on uvijek ponavlja da je rođen na Tri kralja i da je on četvrti kralj, ne ćemo sad o njegovu kraljevanju, uglavnom to se valjda u to vrime godišta događalo. Dijete se nosilo odmah sutra na krštenje, a kad je domalo did Marko krenuo s Uzarića priko Krtina pješice, da štogod u čaršiji obavi, pogrješno ga je zapisao u matičara. Bilo kako bilo mi njegov rođendan slavimo na današnji dan, a vjerujemo da je on četvrti kralj. Smišan je ćaća među unucima i nije mu teško s kapicom puhati svijeće, samo da njima bude ugođaj. Malo slavlje puno buke – tri dečka i curica. Sestra je tek rodila četvrto dijete pa nije s nama, a treća sestra je zvala iz Zagreba za čestitku – e, kakva bi mi bili hercegovačka obitelj da nemamo i člana u Zagrebu. Nakon, burnog dana, jedva čekam počinak. Knjiga o Padre Piju me čeka. Dugo sam čekala ovo vrijeme kad mogu mirno čitati prije spavanja.