BOG JE SAVRŠENI UMJETNIK
Ponedjeljak, 15. siječnja
Hvala ti sveti čovječe i veliki naš prijatelju: Obljetnica je međunarodnog priznanja Hrvatske. Nemoguće je ne sjetiti se sv. pape Ivana Pavla II koji je učinio presedan priznavši nas dva dana prije međunarodne zajednice. Često se sjetim njegovih riječi upućenih našem narodu i prikažem ih kao molitvu: „Dragi hrvatski puče, neka te Bog blagoslovi. Djevica Marija, Odvjetnica Hrvatske, Najvjernija Majka, neka bdije nad tvojom sadašnjošću i tvojom budućnošću! Njoj povjeravam svaki tvoj naum slobode, mira i napretka u solidarnosti, svaku tvoju nadu i svako tvoje zalaganje za ljudske i vjerske vrijednosti. Neka Bog blagoslovi Hrvatsku!†Pitam se može li krv tolikih mučenika iz svih razdoblja naše tisućljetne krvave povijesti biti uzaludna; može li žrtva naših branitelja, ili uopće bilo koja istinska sebedarna žrtva, biti uzaludna? Mislim da ne može. Želim svim srcem zahvaliti braniteljima što zahvaljujući njima imam priliku živjeti u slobodnoj Hrvatskoj i što sam u njoj mogao otvoriti srce Božjoj ljubavi, krenuti putem obraćenja, a kasnije i putem duhovnog poziva. Njihova žrtva nije bila uzaludna jer koliko god Hrvatska bila ranjena i koliko god teške križeve nosila, ona je tu i čeka na nas. Čeka da se probudimo i prestanemo trovati jedni druge ružnim riječima; prestanemo biti zavidni; da se počnemo radovati jedni drugima, blagoslivljati jedni druge. Čeka da joj dopustimo biti majkom svim ljudima koji u njoj žive i da postane majka koja štiti dostojanstvo svakog ljudskog života od začeća do prirodne smrti. Vjerujem da je zaštićena Božjom rukom, koja nam je u najtežim trenutcima podarila velikog Papu i prijatelja. Hvala Mu i slava na silnoj ljubavi koju nam je preko njega iskazao.
Utorak, 16. siječnja
Mozaik se strpljivo slaže: Nedavno su u našoj kapeli Presvetog Trojstva pronađene freske iz 15. st., te se započelo s restauracijom. Jutros sam došao pozdraviti mlade restauratore koji već danima predano rade. Ostao sam zadivljen njihovim preciznim radom. Strpljivo su malenim kistom nanosili žbuku u pukotine. Umjetnik koji izvodi takve radove mora biti predan, strpljiv i jako pažljiv. Razmišljajući o tome, došla mi je na srce slika kako je Bog savršeni Umjetnik koji izvodi čudesna djela u svakomu od nas, ako mu to dopustimo. Nedavno me na Njegovo strpljenje, i čudesno slaganje mozaika našeg života, podsjetilo svjedočanstvo jedne djevojke čije se obraćenje strpljivo pripremalo, a i sv. Monika je strpljivo molila za obraćenje svog sina, sv. Augustina. Kad obraćenje započne ono traje cijeli život i tada se očituje genijalno Božje djelo našeg posvećenja – od čišćenja, prosvjetljenja, sve do sjedinjena s Bogom u ljubavi. Budući da je taj Božanski zahvat u nama često bolan, divno je i utješno znati da radove izvodi savršeni Umjetnik koji nas savršeno poznaje i koji je pažljiv s nama. Zato mu se možemo s povjerenjem prepustiti. On zna što i kada treba u nama odstraniti, iscijeliti i preobraziti kako bi Njegova slika, na koju smo stvoreni, u nama zablistala u svom pravom sjaju. Dopustimo da se to ostvari u našim životima i neka nam Gospodin, koji je s nama uvijek strpljiv, udijeli strpljivosti na tom teškom, ali milosnom, putu.
Srijeda, 17. siječnja
Trpljenje dobrih: Na današnji dan preminula je sestra Viktorija od svetog Alojzija, u 55. godini života i 33. godini redovništva u klauzurnom samostanu sestara karmelićanki u Brezovici. Imao sam milost više puta ih posjetiti. Nisam susreo s. Viktoriju jer već tada je trpjela velike bolove, ali čuo sam od drugih sestara koliko je divna osoba i kako s ljubavlju sve podnosi i prikazuje Gospodinu za spasenje duša. Vjerujem, da nas sad pomaže i zagovara molitvom pred Licem Božjim. Imam i knjižicu križnog puta koji je ona napisala. Neizmjerno dubok, sigurno napisan iz vlastitog iskustva svete duše koja se s trpećim Kristom toliko suobličila. Vjerujem da preko tih duša Gospodin spašava brojne druge duše. Ljudima nikad do kraja jasan odgovor za patnju nevinih dao je Onaj koji se savršeno nevin predao svoj zloći ovoga svijeta da se na njemu iskali. Ljubav je na križu progovorila i pobijedila svu tu zloću. Smrt ove sestre podsjetila me na sv. papu Ivana Pavla II. koji je herojski podnosio svoju bolest i tjelesnu nemoć. Dok je Bog po njemu druge ozdravljao, on je posvjedočio kako se herojski može svjedočiti vjeru i zadržati radost duha unatoč bolesti.
Poput Ivana Pavla II. i sestra Viktorija je posvjedočila snagu Božje ljubavi koja pobjeđuje ovaj svijet i vodi nas preko granica smrti u vječno blaženstvo. Oboje potvrđuju da nije tragično trpjeti i umrijeti kada čovjek živi u milosti Božjoj, kada je povezan s tim nepresušnim izvorom sebedarne Ljubavi. Divno je i utješno znati da postoje ljudi povezani s izvorom apsolutne ljubavi koji su, ražareni njenim plamenom, spremni svoje boli prikazivati za druge.
Četvrtak, 18. siječnja
Radost susreta: Zahvalan sam Gospodinu na svakom radosnom susretu i otvorenom srcu koje je uvjet da bi se on dogodio. Istinski susreti oplemenjuju, umnažaju podijeljenu radost, te preobražavaju osobe koje su njihovi dionici. Ako je susret spontan, onda mi je radost još veća, a danas mi se to dogodilo. Planirao sam posjetiti braću franjevce na Trsat, a oni su jutros došli k nama. Pohitao sam prema njima i susret se odmah dogodio. Inače, sv. Franjo me nadahnuo i pomagao mi kod moga poziva jer sam imao sličan život kao on. Između ostalog, nekoliko godina nakon susreta sa živim Isusom u svome srcu prepoznao sam duhovni poziv i trebao sam učiniti iskorak s vjerom i pouzdanjem u Božji plan, te reći svojoj obitelji, prijateljima, poznanicima kako sam odlučio ići tim putem. Mnogi nisu razumjeli moju odluku i tu mi je pomogao sv. Franjo. On se nije obazirao na to što je razočarao mnoge i porušio njihove planove o njegovu životu, a ono što povezuje sv. Franju i sv. Dominika zasigurno je radost evanđelja koju su živjeli i ovim svijetom pronosili. Dio te radosti dogodio se u današnjem susretu tri mlada franjevačka novaka i mene, mladomisnika dominikanca. Pozvao sam ih unutra na kavu, te sam ih poveo kroz samostan koji odiše stoljetnom poviješću, kršćanskom duhovnošću I nekadašnjom dugogodišnjom prisutnošću augustinaca. Nakon ugodno provedenog vremena u zajedništvu dogovorili smo se za susret na Trsatu, ako nas Gospodin opet ne iznenadi nečim neplaniranim. Neka po nama raste radost u srcima onih koje susrećemo i neka u susretu s njima raste i naša radost. Neka nas sve blagoslovi Onaj koji je izvor svake istinske i vječne radosti. Gospodine, učini nas svjedocima svoje ljubavi i radosti preko kojih ćeš moći donositi blagoslov mnogima i našu zemlju učiniti zemljom radosti.
Petak, 19. siječnja
Mreža ljubavi: Današnji susret sa siromahom koji u Rijeci prodaje časopis o životu beskućnika Ulične svjetiljke, kojega oni sami uređuju, potakao me na promišljanje o načinima kako pomoći potrebitima. Ljubav je domišljata pa je u ovom slučaju našla put. U srcu nekadašnjeg riječkog novinara, danas franjevca Siniše Pucića, rodila se ideja o časopisu koji bi beskućnici uređivali i tako zaradili dovoljno da sebi osiguraju egzistenciju. Hvala Bogu, ideja je dobro zaživjela i vidljivi su njeni plodovi. Ovaj siromah mi je uzvratio osmjeh s kojim sam mu prišao i sa mnom podijelio svoju životnu priču. Dirnulo me to kako je prije desetak godina odlučio više ne popiti kapi alkohola i tomu uspio. Sada od onoga što zaradi od časopisa i onoga što dobije od države ima dovoljno novca za život.
Neke biskupije i župe u Hrvatskoj odavno su započele s projektima u kojima se udruži nekoliko osoba ili obitelji koje pomažu jednoj osobi ili cijeloj obitelji koja je u stvarnoj potrebi. Ako nismo u mogućnosti konkretno pomagati na takav način nekom malo većom svotom novca provjerenoj obitelji, možda bi mogli razmisliti o tome da od spontanih i jednokratnih načina pomaganja i umjesto davanja koje kune «prosjacima profesionalcima», pokušamo prijeći na pristup siromasima koji skupljaju boce, a ne traže novac. Prići im s poštovanjem i pitati: «Gospodine/gospođo, treba li vam koja kuna?». Čini mi se da u takvim slučajevima većina njih bude ganuta što ih je netko primijetio, darovao im osmijeh, toplu riječ i nekoliko minuta u ovom užurbanom svijetu. Neki od njih reći će kako im novac ne treba, da imaju dovoljno i zahvalit će se, neki će vam uljepšati dan i blagosloviti vas. Ono što uvijek možemo darovati jedni drugima je – svoj osmijeh. Činimo to svakodnevno.
Subota, 20. siječnja
Svećenik u kafiću: Nakon današnjeg posljednjeg ispraćaja jedne pokojnice otiđoh na kavu s ljudima koji su me pozvali. Inače ne uobičavam ići u kafiće u habitu, ali ovog puta habit mi je omogućio nekoliko zanimljivih susreta koji se možda bez habita, ne bi dogodili. Prišla mi je jedna gospođa i pitala me kojem redu pripadam. Odgovorio sam joj da pripadam dominikancima, a o njima ona nije ništa znala. Kazao sam joj ukratko neke stvari, između ostalog koliko su dominikanci važni za hrvatsku povijest i da su osnovali prvo sveučilište na hrvatskim prostorima u Zadru. Nakon toga smo počeli razgovarati o nekim duhovnim temama, te su nam se priključili još neki ljudi. Dogodio se spontani susret i lijep razgovor u kojem sam, nadam se, jednu osobu, uspio potaknuti da više ne psuje Boga. Ispalo je da sam tu neplanirano propovijedao, kao što je to činio, čak i u gostionicama, utemeljitelj reda kojem pripadam, sveti Dominik. Mnogi mogu površno pomisliti i zapitati se što ima svećenik tražiti u kafiću, te se i sablazniti zbog toga, ali ako smo otvoreni Božjoj milosti, onda možemo donositi radost i blagoslov posvuda. Ako nas pokreće ljubav Božja, ne ćemo se plašiti ako treba sjesti i za stol grješnika (ovim ne želim reći da je sjesti za stol s ljudima u kafiću automatski i sjesti za stol s grješnikom) kao što je to činio naš Gospodin Isus. Razlika je što nijedan svećenik nije bezgrješan kao Isus. To više ne treba se plašiti susreta s grješnicima i naviještanja neizmjernog Božjeg milosrđa koje traži i može preobraziti svakog čovjeka koji mu ponizno otvori svoje srce.
Nedjelja, 21. siječnja
Hvala ti, dragi profesore i svećeniče: Današnje evanđelje donosi moju omiljenu temu, poziv na obraćenje. Često me podsjeti na voljenog, prošle godine preminulog, svećenika i profesora Tomislava Ivančića. Obično pojam obraćenja mnoge asocira na prelazak iz nevjere u vjeru, ali jedna druga dimenzija je mene dotakla, a o njoj je često govorio pokojni profesor. On bi otvoreno priznao da kad je kao mladi svećenik i doktor teologije doznao da ima rak gušterače shvatio kako nije dovoljno obraćen i da nije predao svoj život, a kamoli smrt, u Božje ruke. Milošću Božjom uspio je to tada učiniti i time je počelo njegovo dublje obraćenje. Snagom svojih iskustava brojnih susreta sa živim Bogom počeo je na drugačiji način propovijedati i ljude diljem svijeta, a posebno u Hrvatskoj, Bog je preko njega dotaknuo. Vjerovao je da će Lijepa Naša biti svjetlo Europe i pomoći joj da se vrati svojim kršćanskim korijenima. U brojne zemlje je odlazio i održavao evangelizacijske i hagioterapijske seminare i duhovne obnove. Hvala ti, dragi profesore na svakom srcu koje se otvorilo Isusu preko tvojih riječi i tvoga iskustva susreta s Njim. Vjerujem da nas iz vječnosti još više zagovorom pratiš. Pomozi nam na putu našeg cjeloživotnog rasta u obraćenju. Pomozi svojoj ovozemaljskoj domovini. Neka se iz žalosti obrati u radost, iz nevjere u vjeru, iz psovke u blagoslivljanje, iz oholosti u poniznost, od podjela neka ide k jedinstvu i zajedništvu, od sebičnosti k ljubavi, od kulture smrti k zaštiti ljudskog života i otvorenosti životu, od ideologija k istini.