Jakov Fak – srebrni hrvatski vuk
Na olimpijskim zimskim igrama u korejskom Pjongčangu, u podjeli stotine medalja, jedan je Hrvat, istina pod zastavom druge države, Slovenije, donio Hrvatima radost teškog, jednog srebra
Počela je u stilu, takva je i trajala kroz veljaču, 2018, i – u nedjelju, točno u podne, našeg vremena, zaključena je “bijela olimpijadaâ€. Velika predstava. Otmjena, odlučna. Tiha. Puna, iskrenog športa. I osmjeha. Unatoč svih tih plesača, te mladeži, ugašenim olimpik-plamenom i Bachovim odzdravom jednog, ipak, drugačijeg svijeta. I zmajeva. I, vatrometa. Do nebesa!
Na zimskim igrama u korejskom Pjongčangu, u podjeli stotine medalja, jedan je Hrvat, istina pod zastavom druge države, Slovenije, donio Hrvatima radost teškog, jednog srebra. Jedino. I dok su drugi, uglavnom popadali, Fak je ostao, čvrst. Ko stijena. Do zadnjeg metka. Junak. Vitez. Of Mrkopalj. Ugrabio je svoje skije i “mauzericuâ€. Odlučno. I, otišao u junačku utrku, biatlona. Tešku, ko besni pes. Dvadeset kilometara. Još, i s pucanjem! Gorku. Uvijek, neizvjesnu. Nikad ne znaš tko te može – tamo – čekati. I, dočekati. Osjetio se sam. Ali, svoj. Kao da plovi bijelim oblakom, na plavom nebu. Puzao je, gađao točno, istrčao, trku. Da bi, na kraju balade, objesio – srebro – oko vrata. Olimpijsko! Nije, takav je dojam, iz tv-fotelje, da je u zrakopraznom prostoru. Sam, samcat. Ko duh narodne straže. Nosila ga je domaja. Hrvatska. Ne, delžela. Ti i slični, oduzeli su mu slovensku zastavu,na otvorenju, u mimohodu igara u Pjongčangu. Jasno, nije on, taj. On je “hrvaški vragâ€. Pahor, javnosti: “Fak je Hrvat.†Taj ga je osjećaj, pratio. Duboko. I naprijed i natrag. On gazi kilometre, mislim da ih je dvadeset. Puca, kao nikad. Tu je postao, pravi majstor. Cilja. Pali. I gađa. I – pogađa. Da je imao, samo nekoliko koraka, veću brzinu, u “gazuâ€, odnio bi i zlato. I, nije mu žal. Jer, i ovo je njegovo srebro, makar za Sloveniju, gdje radi i živi. U boljim uvjetima, nego doma. Mrkoplje mu je živi san. Tata, obitelj. Mještani. Nosio je taj osjećaj,u svakom napadu na medalju. I kad nitko nije imao, ni u teoriji, baš njega, “u viduâ€, pojavio se. Na postolju, medaljaša. Poput fantoma. Poput Maurovićeva, crnog jahača. I, svom širinom, nagazio vlastiti duh. Htio je odličje. I, ostvario san, tolikih. Slovenci mašu barjakom, ali Hrvat – pjeva. Do zore. „Evo zore…!“