Dinamu treba svježa krv
Ne sjećam da je Dinamo bio, ikada, tako nadigran. Doslovce – “otpuhanâ€.
U moj program priča o mundialu, kojom se najavljuje Rusija uletio je kao metak, događaj koji je okrenuo već ispisanu ploču. Umjesto opuštenog valcera, evo ti jazza. Sve se trese. Padaju lusteri, pale i gase žarulje. Plače se i smije. Grli i ljubi. Ostavlja se zeleni teren – uzmičući, poput prebijenog mačka. Jedna čudesna subota hrvatskog nogometa. U ožujku, koji je – konačno provirio nos, prvim suncem proljeća. Ušla je, da, treskom jedne senzacije, u povijest. Bit će pamćena. Zauvijek. Budimo humani. Unatoč svega, stojim mirno, iskreno tužan, jer je, ipak, pao jedan naš čovjek. Plav, do kostiju. Odan Dinamu: Cvitanović. Okrenuo se, zadnji put, ovom Dinamu (zašto ne ponovo sutra ili in futuro. Povratnika je uvijek bilo.) Odmah, poslije utakmice s lokosima, s toliko mladića, koji su prvi put, od kad se igra Hrvatska nogometna liga, tukli modre iz Maksimira. U nekih, ako se ne varam, 27 dosad odigranih utakmica(!). Senzacija! Da. Ali, samo na papiru. U ideji. Pod plavetilom neba, to je gola istina. Lokomotiva koja je, inače i filijala Maksimira,dobila je utakmicu. Ne pobijedila – prebila – Dinamo! Četiri pogotka naprama jedan. Prokletstvo kluba, koje se za njim vuče desetljećima (Europa, 45 godina) je opet u maškarama vražjeg lika, opet na sceni. Mario Cvitanović je gotovo opušteno digao sidro. I, odmah najavio, urbi et orbi, svoju odgovornost, broj jedan: “Odlazim! I stojim, iza svakog koji bude došao, držim mu štangu. Želim Dinamo,s kojim sam počeo sezonu, jesenas, – na prvom mjestu. Još uvijek mi (da ja ostajem i sada, dinamovac), vodimo ovo ligaško kolo. Negdje je puklo. Čini se, u glavama, u prvom redu, svih nas. I mene i mojih igrača.” Otvoreno. Športski. Tko će na klupu? Jurčević, Čačić ili trener juniora, Jovičević!