Velikani hrvatske moderne
U Umjetničkoj galeriji Zaklade kralja Tomislava u Čapljini, od 24. ožujka do 28. travnja mogla se razgledati izložba iz Moderne galerije u Zagrebu, naslovljena Velikani hrvatske moderne. Predgovor katalogu i vrijednoj izložbi napisala je Biserka Rauter-Plančić, koja godinama surađuje s Umjetničkom galerijom u Čapljini, te je odlučila izložiti još jedan sjajan segment muzejske zbirke, koja se čuva, popunjava i s ponosom prezentira i u Hrvatskoj i inozemstvu. Navodimo dijelove predgovora:
„Stoga i ova izložba Čapljincima i svim gostima njihova grada pruža na ogled prvorazredna djela velikana hrvatske likovne moderne nastala tijekom 20-ih i 30-ih godina prošloga stoljeća, čime nastavljamo priču o hrvatskoj likovnoj moderni, prezentiranu 2016. izložbom radova s kraja 19. i početka 20. stoljeća. Priču o prvacima sad nastavljamo prezentacijom sljedećeg naraštaja velikih protagonista hrvatske likovne moderne, radovima redom nastalima na temeljima prethodno ostvarenih secesijskih i plenerističkih dometa te na naznakama avangardnih odjeka kod pređašnjeg prvaka Miroslava Kraljevića, što je u kasnijim desetljećima omogućilo bujan razvoj modernih likovnih poetika koje zauvijek svjedoče kako percepcije svijeta tako i majstorstva slikarskog i kiparskog umijeća u onodobnoj Hrvatskoj. Zornije rečeno, blaženi su ovi autori i njihova djela, jer su u cigla dva desetljeća – prolazeći razvojni put od ekspresionizma, preko poetike, „magičnog realizma“ i „povratka redu“ do „našeg izraza“ s koloritom hrvatske zemlje i nacionalnim predznakom likovnog izričaja – ne samo definitivno priključili hrvatsku likovnu umjetnost europskoj matici likovnih strujanja, nego su u europsku umjetnost ugradili hrvatsku dionicu modernizama autentična sjaja i vrhunskih likovnih dometa. (…)
Ova izložba s 48 odličnih radova 16-orice velikana sumarni je, ali istovremeno i antologijski pregled zrenja i dozrijevanja moderne hrvatske likovne umjetnosti. Proces se – od prijeloma prošlih dvaju stoljeća, obilježena secesionističkim, simbolističkim i plenerističkim previranjima – odvijao do 1919. do 1928. pod okriljem Proljetnog salona kao središnjeg punkta prezentacije novostečenih europskih iskustava hrvatskih umjetnika te nadalje, do 1929. do 1935., djelovanjem „Grupe trojice“ i nezavisnih umjetnika, poglavito onih koji su studirali i formirali se u Parizu. Naime, izložbe Proljetnog salona tijekom 20-ih godina prošloga stoljeća osigurale su umjetničku afirmaciju pripadnicima mlađeg naraštaja umjetnika koji su se 1919. vratili u Zagreb sa školovanja u Pragu. Riječ je o „Praškoj četvorici“: Milivoju Uzelcu, Vilku Gecanu, Marijanu Trepši i Vladimiru Varlaju, slikarima posve nesklonima secesijskoj „brbljavosti“, koji su na VII. Proljetnom salonu izložili svoja izrazito ekspresionistička djela.