Tri referenduma
Člankopisac očito misli na državne referendume. Ali na koja tri? Na referendum o neovisnosti, referendum o ustavnoj definiciji braka, referendum o članstvu u Europskoj uniji? – Hm, da. Djelomice ste u pravu
Hrvatska vlast u XXI. stoljeću muku muči s referendumima. Kao izborna elita ona o sebi misli na dlaku isto što i Andrej Plenković o svojim ministrima: Ne će, veli, biti rekonstrukcije Vlade. Njegovi su ministri najbolji.
Takvoj demokratskoj aristokraciji posve se naravno gadi i sama pomisao na izravnu demokraciju – na odlučivanje neuke svjetine. To je dostatan razlog za odbijanje tzv. „pučkih referenduma“ što ih propisanim brojem biračkih potpisa zakonito iznuđuju građanske inicijative. Ali predstavnička demokracija mora uglađeno postupati. Stoga vlast traži i redovito nalazi tobožnje razloge: niste skupili dovoljan broj potpisa; ne može se o tomu odlučivati na referendumu; referendumsko je pitanje protuustavno. Tako je vlast suzbila više referendumskih inicijativa, a neke je predusrela i odustankom od najavljenih odluka.
Dobro – reći ćete – svi to znamo. Člankopisac očito misli na državne referendume. Ali na koja tri? Na referendum o neovisnosti, referendum o ustavnoj definiciji braka, referendum o članstvu u Europskoj uniji? – Hm, da. Djelomice ste u pravu. Mislim na državne referendume, ali ne mislim na rečena tri. Ti su referendumi doduše vrlo zanimljivi. Dva je svojom voljom raspisala vlast, a jedan je iznudila građanska udruga U ime obitelji. Onaj prvi utemeljio je hrvatsku državnu samostalnost, drugi je protiv volje vlasti legitimirao kršćansku dušu hrvatskoga naroda, a treći je pravna svinjarija Vladimira Šeksa i Peđe Grbina znana kao „referendum bez kvoruma“, što će reći: ordinarna prijevara.
Ali, kako rekoh, ne mislim na te povijesne događaje. Zaokuplja me sadašnja referendumska stiska u Hrvatskoj – referendum o izmjenama Zakona o referendumu, referendum o odbacivanju Istanbulske konvencije i referendum o izmjenama izbornoga zakonodavstva.