Dinamo nastavlja tradiciju Građanskoga
Maksimirski modri devetnaesti su put prvaci Hrvatske
Pa, kaj je dečki? Kaj?Pa se nemre, bez plavih. Bez Maksimira. Bez Dinama!Tribina bi morala biti – ‘ živa,’ puna kibica,baš ovako, kao ova zadnja utakmica Dinama i Intera. Uz poklič: Prvaci! Uz modri nogomet, koji je, ipak, imao nekakvu glavu, iskreno, i ne baš kratak, rep. Pobjeda. Ne, nije bila velika. Ni blistava. Ali, tri punkta su, opet, doma. Pri hiži. Uz desetak tisuća nazočnih. Glasnih, jasnih. Plavo obojenih. S Gavranovićem – dva i Soudanijem, zlatnom “kopkom” sezone (17), s novim šefom, Nenadom Bjelicom. Osječaninom, u traženju što tvrđe korice kruha, trenerskog. Treći, ovog proljeća. Ako nema druge, idemo. Mijenjajmo, pojačavamo. Bilo je veselo. Takav se Dinamo traži. Još življi, još snažniji. Djelotvorniji. Jesen je, pred vratima. Odmah, poslije ruskoga Mundiala. Protiv Zaprešićana je bilo lako. Ne puno, ali golova: tri. Bilo je više neke lakoće, svježine. Očito, priča o staroj i novoj metli, stoji. Nova…! Bjelica ostavlja, dojam. Dobar. Poveo je, prvi put, u zadnjem kolu, Dinamo. Za svakog trenera – diploma. Treba ju – nostrificirati. Obraniti. To se i dogodilo. No, ne treba odbacivati kritike čitave sezone, proljeća, posebice. Nije bilo dobro. Nota bene, štoviše, prečesto – slabo. Momčad nije usrkala daha. Ni kisika. Nije disala. Grčevita. Onak, odi mi, dojdi mi. To je bila slika, ovogodišnjih, dinamovaca. A, imaju sve. Novi dom, bazen nadomak ruke, kantinu, članstvo, koje je opisano – premalenim. Nije bilo igre! One prave: znalačke. Gubitak je, lopti, bio silan. Često, “za izvoz”! Jedna od onih temporada, kako bi rekli hispanci, da, sezona, koju je bolje, što prije, zaboraviti. Kolebao sam se o odlasku u Maksimir. Inter, nije mamac. Ne će ga ni riba, od plastike. Ni ljudi, plastičnih misli. Kako je bila eksplozivna slika, prvaka, koji okružuju, u zboru svih, predsjednika HNS-a, Davora Šukera. A, Šuki je, davno,bio plavi jurišnik. Strijelac. Danas je tu. S peharom prvacima i peharom prvom strijelcu, Soudaniju. Zgodno. Za – sutra. Onima, koji dolaze. Nosio sam u vrećici vlastite žuči, toliko tog, teškog žutila i zelenila.Razočaranja.Prigovora, Procjena. I – ocjena. A, te, uglavnom, štartaju s – docrtovljem.
Nekad, za mog pučkoškolskog školovanja, bilo bi to – slabo. Jednica se, i nije davala. Kasnije, za Unabhangige Kroatien, to je bila – petica. Izvrstan – jedinica. Da, na naš, hrvatski način. Ovo, posljednje kolo, ne smije biti varka, kao onaj šlager usklađen i divno pjevan glasom koji opija, Andrije Konca, kojeg je pomela težina, nemilosrdna, križnih putova. Moj je prijatelj, colega minor, inženjer, Veljko Lipovščak sve je to metnul na disketu. Imam ju. I, e-mail knjižicu. Obnovio je jednu, od tolikih stranica mučeničke hrvatske povijesti. I baš, zbog dokaza hrvatske opstojnosti, Dinamo je u sredini, postojanja. Čitavog hrvatskog naroda. I ne samo stoga, što je iz glavnog grada, mog rodnog Zagreba. On nastavlja slomljenu, kao indijanska strijela koja se zabila o krvavo bedro, tradiciju Građanskog. Čak je uveden u logotip: Građanski Nogometni Klub… Dinamo što, za mene, apsolutno, ne znači ništa. On mora dobiti u povraćaj, puno i pravo ime i prezime: Prvi Hrvatski Građanski Športski Klub. Kada? Nije važno. I prvu nezavisnu Državu – čekali smo osam stoljeća!