Leptir zarobljen u jantaru

Ponedjeljak, 15. listopada

Dan je Terezije Avilske, zamka duše svjedočanstava uzvišene mistične lirike. U zbirci Šutnja za dvoje, poglavlje „Arca di Noe“ posvetio sam Editi Majić. Što bi se trebalo dogoditi da danas netko ponovi taj čin, s dasaka teatra, za rešetke karmelićanske ćelije? I što bih ja sad trebao sa Borg grupom, koruptivnim SMS aferama, s ogađenošću laksativnom politikom, na stolu, kako kaza bioetičar Tonči Matulić, „jadom od politike“, koja narod čini sve slabijim i bez zaštite za svoju opstojnost? Moralna teologija doista je disciplina budućnosti. Je li vrijeme rekritici Zoline „gomile“, što „sa svojom elitom trune po salonima u kojima divno kopni Proust…“?

Stoga ću kroz tjedan sinopsisom osi države, o ljudima i njihovu prostoru, onima što čine razliku do lomljena kruha i onima što „ubijaju“ ljepotom idioma, običnim narodom, s očima vrleti i s očima Jantarske ceste. O jednostavnosti ću samoće, stoljetnih stajanja, o napuštenosti, o maloj nesvjesnoj crkvici i (kojim to metalom?) obuzetom stećku, onime za čime tragamo, a prazninu ispunja između življenja ljubavi i traženja njenog smisla. Uostalom, morao sam se maknuti od taština i egocentrizama, koji me lome u onomu gdje sam najtanji.

Od 12.-14. listopada bio sam domaćinom završne IV. etape projekta „Hrvatski jantar“, kojeg vodi dr. Franjo Pajrić iz Koljnofa. Sa svojom mladeži, ono izgubljeno što nose u sebi, pokušat će oživjeti u starom ognjištarskom prostoru Cetine i Imote. Nesviknuti učenju kroz književnost, jesmo li osuđeni na sudbinu djeda Cornillea kad vjetrenjača prestaje raditi javljanjem parnih mlinova, pa skriva istinu, prkosi vremenu, melje u prazno, ne popušta pred propašću. Nisu to jedrenjaci Orebića, najmoćnije jadranske flote s kraja 19. stoljeća, utihnuli zajedno sa svojim kapetanima. Baš kako je pokorena naša mlada demokracija, bez vjetra, jedara i mlinova.

Utorak, 16. listopada

Ljudi se ne zatvaraju u svoje konstipacije svojom voljom. Oni koji me trebaju znaju gdje sam, pa sam uglavnom sam. No danas je burno, Stipan, Nikola Croata, Nakladnik, Antonio s Belom na uzici, sjatiše se za stol Terase Prokurative. Svega je tu, i liganja Vrgade i filoloških raspri, samo nije sukobljenih taština. I zato volim običnost.

U dvanaestom smo danu listopada. Sve naše ljepote su uz ceste, uz njih su i ljudi, tu su i škole, Pomorske, naše polazište, crkvica Sv. Trojice, arhitektonski dragulj središnje Dalmacije, jedina rekonstruirana i obnovljena rotonda sa šest polukružnih apsida, datirana u 9./11. stoljeće. Od glavnog poljudskog križanja prilazi joj se kratkim razlokanim prašnjavim putem. U turističkom marketingu Splita je nema.

Iz šibenskog kraja priključuje se Željko. Prvi put uvijek je najteži, dugo je tražio, pitao, učenici, studenti, ne znaju za crkvicu. Spas je naišao sa starcem, koji je putem do svog ložišta vjerojatno zaboravio i na svoje godine. Promišljam na potonule, olujna mora, na zavjetne slike, boli crnine, a oni ne znaju. Ne osuđujem učenike, baš tu je klijentelizam odbio moju profesuru. Odlazimo k crkvi Sv. Petra i Mojsija, narod ju nazva Šupljom crkvom.