HRVATSKI NAROD U BIH I DALJE STRADAVA

Ponedjeljak, 22. listopada

Rano ustajanje, oko 6 sati i 10 minuta. Nemam taj običaj ali radni tjedan očito nameće svoj tempo. Vani je još mračno, dosta svježe i slaba maglica se uzdiže zaklanjajući pogled sa Žitnjaka na zapadni poslovni dio grada koji se u posljednjih deset godina izgradio gotovo do neprepoznatljivosti. Pisao samo o tome u mostarskom tjedniku Direkt u ljeto 2006. godine. Gledam svoje slike na zidu u polumraku pa upalim svjetlo sa strane – kako bi bolje vidio. To žućkasto svjetlo sa strane podsjeća me na neki galerijski ili salonski ugođaj no ipak volim čistije i prirodno dnevno svjetlo koje je uvijek dobrodošlo ali i ono u umjerenim količinama. Sve to treba oko pregledati i „preraditi“. Oči su danas preopterećene svime i svačime u suvremenom svijetu. Da ne govorimo o računalima, mobitelima i televiziji koju nastojim što manje gledati. Još je rano. Stoga odlučim prileći koju minutu dodatno prije nego što se spremim i krenem probijati Vukovarskom do središta Grada. Početak radnog tjedna ponovno u zagrebačkom prometnom žrvnju. Automobila je čini mi se sve više i više, a svi govore kako je kriza, preskupo gorivo i teško se živi. Kako tko – reklo bi se. Na kraju će se cijela Hrvatska pretvoriti u jedan veliki Zagreb. Nekima na vlasti i „novopečenim domoljubima današnjice“ jako je dobro. Takvima ni metak nije zazviždao iznad glave niti su vidjeli rova, bunkera i krvi, a kamoli da su strepili jednu noć boreći se za svoj život i napadnuti dom. Sve je prepuno lažnih branitelja i boraca. Nažalost, oni koji su stvarno željeli Hrvatsku, strepili i stradavali za Domovinu na bilo koji način, danas su na marginama društvenog života i obilježeni kao nepoćudni, nezgodni, agresivni, neprilagođeni novom vremenu ili čak kao opasni čudaci. Hrvatski narod treba iseliti kako bi lažnim elitama bilo dobro i još bolje. Nije ni čudo da kao poslijeratno društvo ne možemo dalje.

Utorak, 23. listopada

Prevrćem u glavi bosansko-hercegovački izborni film od prije dva-tri tjedna. Hrvati su ponovno u izrazito nepovoljnoj situaciji zbog izbornog zakona, političkog inženjeringa, preglasavanja, međusobne podijeljenosti kao i međunarodnih sila iz središta moći koje nam tko zna koji put u 120 godina nameću društvena i egzistencijalna stanja na granici s mučnim. Tragedija herceg-bosanskih Hrvata je velika i sve veća. Čini se kako nam u svijetu nitko nije sklon, pa ni trenutačni Papa. Tu se slažem s kolegom po kistu i suzavičajcem slikarem Marinom Topićem. Plaćamo obranu svojih domova, Republike Hrvatske i njezinih suvremenih „prirodnih“ granica. Neki franjevci ne bi se nipošto složili sa mnom. Ipak, da nije bilo našeg doprinosa ‘90-ih godina agresori bi bili u Splitu, Zadru i Zagrebu. Hrvatska Vlada danas se sve više oslanja na Ameriku no SAD kao i svaka globalna sila gleda svoj regionalni interes i stoga treba biti oprezan. Reakcija političkog Zagreba ostala je mlaka i kalkulantski neuvjerljiva, kao da se radi o tamo nekom narodu s Bliskog istoka ili dalekog Sjevera, a ne subraći u susjedstvu. Bosna i Hercegovina kao (o)bližnja vrlo složena država i poslijeratno društvo prepuno nevidljivih ožiljaka može opstati i funkcionirati na principu poštovanja među njezinim narodima. Nametanje političke volje i modela ne vodi ničemu dobrom. No prvo treba kako izreka kaže – počistiti u svom dvorištu pa onda krenuti po kvartu i gradu. Ako ništa, Željko Komšić je ogolio neke stvari, a Dragan Čović davao legitimitet „toj i takvoj“ BiH. Upitajmo se – koliko je njihovo dosadašnje političko djelovanje pomoglo primjerice mladim Hrvatima u Mostaru, Rami, Uskoplju, Jajcu, središnjoj Bosni? Svi narodi u BiH teško žive ali Hrvati su najmalobrojniji.