Škola za život

Nije tu „školu“ izumio Vrdoljak. On ju je samo patentirao. To mu je, recimo tako, olakotna okolnost. Samo to. Sve drugo što je u ime zajednice radio bilo je ili prostačka himba ili promašaj ili nešto kvaru slično

Niste školničke struke? Niste „teta“ u maloj školi? Niste učiteljica ili učitelj u osnovnoj školi? Niste profesorica ili profesor u srednjoj, višoj, visokoj školi, veleučilištu ili sveučilištu?

Mala je dakle vjerojatnost da ste čuli za Jana Ámosa Komenskoga (1592.–1670.). Taj Čeh svojom je vizijom čovjeka i pedagoškim, napose didaktičkim djelima, od kojih je najznatnije „Velika didaktika“ (Didactica magna), reformirao europski odgoj i obrazovanje. Njegov rad osobito je cijenila odgojno-obrazovna teorija i praksa XX. stoljeća.

Niste čuli za Jana? Ništa zato. Jamačno ste čuli i vidjeli – ako ne uživo, onda barem na Hrvatskoj radioteleviziji – Janova imenjaka Ivana, naime Vrdoljaka, koji također nudi svoju viziju čovjeka.

U tom Ivanu ponovno se nakon 348 godina utjelovio Janov reformatorski duh. U sjeni Janove „Velike didaktike“ iz hrvatskog je tla proklijala Ivanova „Škola za život“. Vijest o tomu lijepo je odjeknula diljem naše goleme „šire domovine“, pa se može očekivati da će rečeni Vrdoljak, kao nekoć Komenský, ako ga što ne spriječi, vrlo skoro opet temeljito reformirati sad već zastarjeli europski odgoj i obrazovanje. Odakle mi to? Eh, odakle?! Nisam iz prsta isisao. A i bruseljsko je Europsko povjerenstvo – ako je vjerovati mjerodavnoj Plenkovićevoj ministrici Blaženki Divjak – odmah prepoznalo, odmah odobrilo Vrdoljakovu „Školu za život“.