Moji su romani napisani za mlade 21. stoljeća
Gospođo Tihi-Stepanić, autorica ste niza zapaženih književnih naslova. Roman Imaš fejs? objavili ste 2011., otada svake godine objavljujete po jedan naslov. Što Vas je potaknulo da tada, a ne prije, počnete pisati?
Vrlo mi je teško odgovoriti na to pitanje. Zašto nam se neke stvari događaju u određenom trenutku, a ne prije ni poslije? Koje su se to okolnosti morale poklopiti da bih počela pisati 2011.? Je li ona prijelomna po tome što sam, nakon nekoliko teških godina, stala čvrsto na noge i ponovo otkrila slobodu svojega unutarnjeg bića? U meni, oslobođenoj prisile da živim po tuđim obrascima i osnaženoj spoznajom na mogu dati više ne samo sebi, već i drugima, javio se osjećaj da bih mogla krenuti putovima kojima još nisam kročila, a koje sam u sebi nosila. Kao dijete uvijek sam pisala, sudjelovala u literarnim natječajima, dobivala nagrade. Knjiga je od najranijega djetinjstva bila nedjeljiv dio moje svakidašnjice, stil života i najintimnije utočište, prijateljica, njegovateljica i zabavljačica, šareni vrtuljak. Nakon desetljeća čitanja usudila sam se pomisliti da bih mogla napisati knjigu. Riješila sam se paranoje da, ako ne pišem kao Krleža, Bulgakov, Pamuk ili Marinković, moje pisanje ne vrijedi ništa. Trebale su mi godine da shvatim da ne moram biti klasik i podignuti si spomenik čvršći od mjedi, da je dovoljno dohvatiti se problema kojima je bremenita naša stvarnost i da sam postigla uspjeh ako moji suvremenici budu uživali čitajući ono što napišem. Ako ih usput potaknem na razmišljanje i ako uzburkam njihove osjećaje, bit će to pravi pogodak. Te su mi se misli počele javljati istodobno s novostečenim samopouzdanjem. Te je 2011. Facebook bio u svom proplamsaju, moji su učenici bili fascinirani njegovim mogućnostima i dogodilo se nešto vrlo neugodno – jednu su djevojčicu mjesecima maltretirale njezine prijateljice iz razreda, sve odreda odlikašice, u tolikoj mjeri da se razboljela i popustila u školi, a nikome se nije željela povjeriti, nego je trpjela u samoći. Da stvar bude strašnija, radilo se o djeci petoga razreda. Mene je to toliko pogodilo da sam željela pisati o fenomenu Facebooka.
Koliko je književnost za mladež važna ne treba isticati, no kakav je njezin položaj u javnosti? Ima li dovoljnu pozornost medija i književne kritike, kakav je odnos nakladnika?
O položaju pisaca za mlade u Hrvatskoj najbolnije govori pretužni slučaj Nade Mihelčić. Kao da se nismo maknuli iz 19. stoljeća kada su pisci skapavali u bijedi i bolesti zaboravljeni od društva kojem su dali ono što nema svatko tko hoda pod kapom nebeskom, a to je talent pretočen u stihove i rečenice od kojih živi naše duhovno biće kao što tjelesno živi o kruhu i vodi.
Upravo zato što su svi svjesni neprocjenjive važnosti književnosti za formiranje ljudske ličnosti nevjerojatna je činjenica koliko se malo ulaže u to područje. Mi, pisci za mlade, osjećamo se kao trinaesto prase na jaslama Ministarstva kulture i strepimo hoće li odobriti sredstva školskim knjižnicama za nabavu knjiga na kojima bi trebale stasati generacije pametne, odgovorne, dobro odgojene i kritički nastrojene mladeži koja bi, uz to, trebala imati visoke estetske kriterije, a ne, recimo, slušati cajke. U knjigu se ne ulaže, a onda se svi licemjerno čude kako se kod nas malo čita, kakva nam je mladež i kamo ide ovaj svijet. Nečinjenje i slijeganje ramenima put je koji nas je doveo do ovoga što danas imamo i što kao društvo jesmo.