SLAVONIJOM, OD RADOSTI DO TUGE

Ponedjeljak, 12. studenoga

Vikend sam provela u Zagrebu i čuvala unučicu. Još su mi pred očima njene crne loknice, smiješak koji razoružava, tamnosmeđe oči koje blistaju od znatiželje i životne radosti… Ali već u autobusu na putu prema Požegi počela je mučnina. Kad sam stigla kući bilo mi je jasno – viroza, koju je unučica imala prije nekoliko dana, sad je svladala mene. Osjećala sam nemoć koja me je doslovno obarala u krevet. Dok sam pijuckala čaj bilo mi je jasno da ne ću moći na posao pa sam to u nedjelju navečer javila ravnateljici.

Jutros sam dulje spavala a onda sam ipak morala ustati i otići svojoj liječnici. Napisala mi je doznake za bolovanje i dala savjete o prehrani. Stigla je poruka od ravnateljice: „Danas smo se nekako snašli. Javi dolaziš li sutra.“ Odgovorila sam da mi je bolje i da dolazim. Simptomi viroze nisu se ponovili ni noćas ni danas, uspjela sam biciklom doći do liječnice i vratiti se kući – znači da ide na bolje i da će ovaj jedan dan bolovanja biti dovoljan.

Utorak, 13. studenoga

Kao svakog radnog dana budilica zvoni u 6 sati. Dok se spremam i doručkujem slušam radio. Nakon vijesti je „Duhovna misao“. Kristijan Vujičić govori o važnosti čitanja – ne samo lijepe književnosti nego i dobre publicistike i duhovne literature. Rezultati istraživanja o čitalačkim navikama Hrvata su zabrinjavajući. Iako sam svjesna važne uloge obitelji držim da i mi učitelji imamo neku moć. Pravilno usmjeriti prirodnu dječu znatiželju, zainteresirati ih, usaditi ljubav prema čitanju, postupno stvarati naviku i potrebu za knjigom – može se, samo treba biti uporan i mudar s današnjom djecom. Upravo zbog toga sam od početka Mjeseca hrvatske knjige održavala književne susrete u svojoj školi i drugdje. Žrtvovala sam svoje slobodno vrijeme, najčešće pauze (sati kad je u mom razredu engleski ili vjeronauk pa sam ja slobodna) ali osjećala sam da to trebam učiniti, da sam dvostruko pozvana – kao učiteljica i kao spisateljica. Sigurno će biti djece koja će nakon naših susreta posegnuti za knjigom (mojom ili nekog drugog pisca, svejedno) i to će značiti da moj trud nije bio uzaludan.